Cijelo su djetinjstvo slušali priče o Hrvatskoj, na odmor su dolazili na jadransku obalu, upoznali su se zbog svojih hrvatskih korijena, a sada su ovdje odlučili započeti novi život. Stipe Legčević i Pamela Shoda iz Venezuele potomci su Hrvata u dijaspori koji su se, dok mnogi iz Hrvatske odlaze, u Hrvatsku odlučili vratiti. U Zagreb su se doselili prije dva mjeseca.
– Otac mi je iz Like, a majka iz Slavonije. Oboje su uoči Drugog svjetskog rata pobjegli u Venezuelu, ondje se upoznali, zaljubili i osnovali obitelj – kaže Stipe, na što Pamela dodaje: – A meni je djed podrijetlom iz Hrvatske. Njihove su se obitelji družile upravo zbog zajedničkih korijena, a Pamela i Stipe su se zaljubili, oženili te dobili troje djece. – I baš zbog njih došli smo u Hrvatsku, da oni imaju slobodno, mirno i sigurno djetinjstvo – govori mladi bračni par dok se šestogodišnja Martina, četverogodišnji Ivan i dvogodišnji Stipe Tomislav igraju uz Manduševac. Trčeći oko vode, igraju se, prskaju i smiju.
– Možda to nekome zvuči apsurdno, ali njima je ovdje kao u Disneylandu. Oni se prije dolaska u Zagreb nikada nisu slobodno igrali na trgu ili vozili u autobusu i tramvaju. Toga u Venezueli više nema – prepričava Pamela Shoda referirajući se na veliku političku, ekonomsku i socijalnu krizu koja je pogodila Venezuelu. Nekad bogata zemlja danas grca u problemima, ljudi su na ulicama, stotine ljudi su već ubijene u prosvjedima protiv predsjednika Nicolasa Madura, a u državi je nestašica hrane i lijekova.
Plaća liječnice 16 dolara
Na pitanje kolika joj je u Venezueli bila plaća, Pamela – a ona je liječnica – odgovara: – 16 dolara!
A na naš zbunjen pogled potvrđuje da joj je plaća zaista bila 16 dolara mjesečno te dodaje:
– U Venezueli nema više ničega osim nesigurnosti i svatko tko ima mogućnosti već je otišao ili će otići. Većina naših prijatelja i rodbine je pobjegla.
Ističe da su se svi uglavnom razišli po svijetu. Ona i njezin suprug odlučili su se za Hrvatsku jer su s njome oduvijek osjećali povezanost, iako je većina njihovih prijatelja za život odabrala SAD ili neku zemlju španjolskoga govornog područja.
– Mi smo od početka bili sigurni da želimo u Hrvatsku jer smo odmalena cijeli život slušali kako je ovdje lijepo i oboje se osjećamo Hrvatima, a želimo to prenijeti i na našu djecu. Zato smo im svima dali hrvatska imena, još dok nismo ni slutili da ćemo doći ovdje – govore Stipe i Pamela koji žive u zagrebačkoj četvrti Vrbanima. Kažu da se moraju naviknuti na mnogo novih običaja, a najčudnije im je kada idu u šoping, a trgovine su pune. Drukčija je i hrana, vrijeme, jezik... Stipu su roditelji učili hrvatski, tako da ga govori bez problema, no njegova supruga i djeca nisu ga naučili. Zato će sada svi na tečaj.
– Vjerojatno će ga klinci naučiti brže nego ja, djeca jako brzo upijaju, a meni se čini da je jako težak jezik – govori kroz smijeh 31-godišnjakinja te ipak dodaje kako želi što prije naučiti jezik da bi mogla početi tražiti posao. S druge strane, 39-godišnji Stipe, koji je u Venezueli imao svoju tvrtku koja se bavila poljoprivredom, nada se da će uskoro početi raditi. Djeca će pak na jesen krenuti u jaslice, vrtić i školu. Kći im je, naime, prvašica i vesele se što će ići u hrvatsku školu. Sigurni su da će se snaći, a neko vrijeme imat će i pomoć u nastavi.
Djeci je ovdje odlično
– Njima je ovdje odlično, kada ih pitamo žele li se vratiti, svi odmah kažu "ne". Tako da smo sigurni da ćemo ostati u Hrvatskoj čak i ako se situacija u Venezueli poboljša. Hrvatska je sada naš dom – kaže mladi bračni par te dodaje kako zapravo uopće ne misle da će se tamošnje stanje poboljšati odnosno smatraju da još jako dugo neće ondje biti bolje jer je primarni problem mentalitet ljudi te drukčija kultura življenja u Latinskoj Americi. Zagrepčani su ih, s druge strane, oduševili, a posebno su ih osvojili gostoprimstvom prema strancima.
– Nekada čak imam osjećaj da nas više “paze i maze” kad razgovaramo španjolski. Kad progovorimo hrvatski, gostoprimstvo splasne – kaže Stipe Legčević kojemu je u povratku najviše pomogao Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske iako nisu imali mnogo komplikacija s papirologijom.
– Imali smo sreće jer su naši roditelji oduvijek bili jako vezani uz Hrvatsku tako da smo oboje imali hrvatsku putovnicu i prije nego što je u Venezueli izbila kriza. S druge strane, ondje ima dosta Hrvata za koje znamo da bi se voljeli preseliti ovdje, ali nemaju riješene dokumente i za njih to jako dugo traje – ističu Pamela i Stipe te dodaju kako su svi Hrvati izvan domovine jako povezani i jako se ponose svojim podrijetlom. Smatraju i da bi se sigurno puno više Hrvata iz cijelog svijeta voljelo vratiti u domovinu da ih sami Hrvati nenamjerno ne odbijaju. – Hrvati se dosta žale na situaciju u zemlji i ako iz prve ruke ne znate kako je ovdje, onda samo čitate negativno o situaciji u Hrvatskoj, što većinu ljudi odbije od povratka. A ovdje je zapravo predivno! Naravno da svaka zemlja ima problema, ali u Hrvatskoj sustav ipak funkcionira. Mi se smijemo kada nam netko počne govoriti da je ovdje loše. Mislim da bi sve Hrvate trebalo poslati na mjesec dana u Venezuelu pa bi bili presretni kada bi se vratili i možda bi onda cijenili sve to što imaju – zaključuju.
I dok su neki Hrvati nezadovoljni i ovdašnjim obrazovnim sustavom, on je oduševio mladi bračni par iz Bolivije, Mauricia Andresa Munoza Gonzalesa i Danielu Alejandru Gumiel Pardo. I on, naime, ima hrvatske korijene s obzirom na to da je njegova baka otišla s otoka Brača u Boliviju, gdje se udala i rodila šestero djece. – Imala je petoricu sinova i jednu kćer, to je moja majka. Ipak, iako sam često slušao o Hrvatskoj, nikada nisam naučio jezik, pa sam kao student odlučio doći ovdje na sveučilišnu razmjenu da bih naučio jezik i više o hrvatskoj kulturi, običajima... – rekao je Mauricio Andres koji je prvi put u Zagreb došao prije četiri godine te proveo ovdje 10 mjeseci. Odlični uvjeti studiranja te prilike koje se pružaju mladima toliko su mu se svidjele da je zaključio da ovdje želi nastaviti obrazovanje. U Boliviji je nakon povratka proveo samo pet mjeseci te se odlučio vratiti u Hrvatsku. Ondje je stoga riješio sve potrebne testove i dobio hrvatsko državljanstvo.
– Ali nisam se vratio sam – kroz smijeh napominje 29-godišnjak koji se u Boliviji i oženio pa se u Hrvatsku vratio sa suprugom. Žive ovdje već dvije godine, on je upisao diplomski studij grafičkog dizajna, a ona je studentica na Veterinarskom fakultetu.
– Prije dolaska nisam znala mnogo o Hrvatskoj, ali vjerovala sam suprugu i nisam pogriješila. Hrvatska nas je oboje osvojila, od pristojnih ljudi do zanimljivih običaja – kaže mladi bračni par koji u Zagrebu živi u studentskom domu, a preko ljeta radi na obali. U Hrvatskoj bi željeli ostati, ali sve ovisi o tome hoće li nakon završetka fakulteta uspjeti naći posao.
Pokrenuo turistički projekt
Upravo je zbog posla, i to iz Kanade, u Hrvatsku došao 26-godišnji Ivan Ćosić. Rođen je u gradu Missisaugi nedaleko od Toronta, a oboje roditelja su mu Hrvati koji su se također ondje upoznali. Majka je u Kanadu otišla s roditeljima kao šestogodišnja djevojčica još 1967. godine, a otac je došao 1972. iz Bosanske Posavine. Svi su bili u potrazi za boljim životom.
– Ja sam oduvijek volio Hrvatsku i nije to samo klasično domoljublje, nego nešto više, nešto strastvenije. Htio sam promjenu i jako sam želio doći ovdje, ali sam isto tako htio biti dio promjene u Hrvatskoj. Zato sam pokrenuo vlastiti turistički projekt kojim promoviram Hrvatsku na društvenim mrežama – objašnjava Ivan Ćosić čiji projekt nosi naziv #LjetoINCroatia. Temelji se na tome da on ljeti putuje Hrvatskom te objavljuje fotografije, snimke i preporuke. Trenutačno ima više od 40.000 pratitelja, a počeo je organizirati i ture za strance. Koliko je uspješan, svjedoči podatak da je svjetski portal Travel & Leisure proglasio #LjetoINCroatia jednim od deset najboljih profila u svijetu za promociju putovanja u Europi, i to jedini za Hrvatsku.
– S obzirom na projekt, bilo je logično da se doselim tu. Došao sam prošle godine u Zagreb, koji je moj dom i najdraži grad, ali putujem po cijeloj Hrvatskoj i zato sam je dobro upoznao – kaže diplomirani profesor francuskog jezika i stručnjak za marketing koji bi jednog dana volio raditi u ministarstvu i razvijati naš turizam. Osim prirodnih ljepota, jako mu se sviđa i način života u Hrvatskoj koji se razlikuje od kanadskog. Kaže da je ovdje sve nekako opuštenije.
– U Kanadi se živi sto na sat, u većim gradovima, u stalnim gužvama na cesti i u žurbi. I u Hrvatskoj se puno radi, ali ovdje ljudi znaju uzeti malo vremena za sebe, uživati i barem popiti kavu. U Kanadi si pak nitko ne dopušta ni mali predah – smatra Ivan te dodaje kako mu je jedan od najdražih hrvatskih običaja nedjeljni obiteljski ručak. Ipak, njemu većina toga nije novost jer mu je obitelj mnogo pričala o Hrvatskoj, roditelji su ga naučili jezik, a bio je jako aktivan i u hrvatskoj zajednici u Kanadi.
– Hrvati u Kanadi jako vole Hrvatsku, i to vrijedi za sve generacije. Svi se ponose svojim korijenima te maksimalno poštuju hrvatsku kulturu. Također, drago mi je vidjeti da sve više mladih želi posjetiti Hrvatsku – govori Ivan Ćosić te dodaje kako je stalni povratak ipak ozbiljna odluka koja ovisi od osobe do osobe te je li spremna za takav korak. Ono što Hrvatska može učiniti jest, smatra, ubrzati proces izdavanja državljanstva dijaspori, jer i sam, dodaje, zna koliko je to dug proces.
jednom prilikom sam duže bio na putu po Crnoj Gori i Bosni nekih 2-3 tjedna . Kada sam kod Dubrovnika konaćno ušao u RH bio sam presretan i samo što nisam poljubio Hrvatsku grudu....koliko got bili u problemima za ove dvije zemlje smo bez uvrede Amerika!