Pohod, ophod ili busójárás danas je turistička atrakcija Mohača, gradića na Dunavu u Mađarskoj, poznatog i po Mohačkoj bitci i padu Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva te pobjedi Osmanskoga Carstva.
Mohački pohod bušara prvo je mađarsko kulturno dobro upisano 2009. na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske kulturne baštine. Riječ je o drevnome pokladnom običaju Hrvata iz Mohača koji seže još u doba poganskih vjerovanja.
Mjesni naši ljudi uoči Čiste srijede maskiraju se u tradicionalne drvene maske i janjeće krzno.
>> Evo kako naši ljudi u Mađarskoj na svojoj duši nose sudbinu hrvatske narodnosti
Taj je običaj stoljećima bio zabranjivan i osuđivan od vlasti grada Mohača, no početkom 20. stoljeća od toga su odlučili napraviti atrakciju.
Legenda kazuje kako su Turci htjeli zauzeti Mohač, ali su ih spriječile strašne spodobe u maskama i s buzdovanima u rukama koje su navalile na njihove redove s mohačkog otoka.
Pokladni običaj mohački šokački Hrvati donijeli su iz pradomovine naselivši se u ove krajeve početkom 17. stoljeća. Crkveni izvori prvi put ga spominju 1783. godine prigodom kanonske vizitacije.
Danas običaji predaka, pa tako i mohačke poklade o kojima je ovdje riječ, dobivaju sasvim drugu dimenziju.
Vrijeme je ovo trećeg tisućljeća u kojem, prerušavajući se i navlačeći maske, često zaboravljamo kako su poklade i pokladni običaji nekada u Mohaču bili način i filozofija života, duboko ukorijenjeni u tradiciju i srca šokačkih Hrvata.
Izvlačeći stare škrinje s tavana i iz podruma, mohački Šokci i danas u predvečerje malih poklada provjeravaju njihov sadržaj, okupljaju se u skupinama i oblače odijela, maske, bunde, vade buzdovane i naprave koje stvaraju najglasnije zvukove: klepke, čegrtaljke...
"Poklade počinju na male poklade, u četvrtak. Tada se obuku učenici pa se vesele. Peku se kolačići, u petak se kuha pačetina, a u subotu sarma. I danas je to običaj kod nas Šokaca u Mohaču", govorio je prije desetak godina Ivo Kunovski.
"Hrana bi se posluživala gostima koji su za vrijeme trodnevnoga pokladnog veselja navratili nekom domaćinu. Jer za poklade svaki je gost rado viđen. S bandašima smo išli od kuće do kuće slaviti poklade. Nije bilo spavanja, slavilo se tri dana. Buše su dočekivali i mladi i stari. Svatko se radovao bušama. Kod svake kuće bile su podvorene. Pokladno veselje mohačkih Šokaca trajalo je, dakle, tri dana, od nedjelje do utorka i dolaska Čiste srijede. U svakoj ulici šokačke četvrti čuli bi se zvukovi klepaka, roga, čegrtaljaka, dernjava, a pogotovo uzvik 'bau' odzvanjao bi strašnim zvukom. Nema sata, ni danju ni noću, kada se ne bi mogla vidjeti ili barem čuti buša. Najomiljenije je mjesto njihova okupljanja Kolišće ili Ledinka, koje se nalazi u šokačkom dijelu grada", opisao je običaje šokačkih Hrvata iz Mohača dr. Károly Tarnai potkraj 19. stoljeća.
Običaj je osuđen i poticano je njegovo zabranjivanje. Sve do prve trećine 20. stoljeća ni crkvene ni svjetovne vlasti nisu dobrim okom gledale na običaj šokačkih Hrvata, proglasivši ga prljavim, nećudorednim i poganskim. Ipak, opstao je do današnjih dana i to zahvaljujući jednom statističkom podatku.
Naime, dvadesetih godina prošlog stoljeća brodarsko društvo zabilježilo je kako se upravo u vrijeme kada Šokci slave poklade i oblače svoje bunde i obrazine povećava broj putnika za Mohač.
Gradski oci shvatili su kako su bušari turistička atrakcija te kako "zabranjivani i osuđivani običaj" može donijeti profit ovomu gradiću na obali Dunava.
Počeli su se organizirati ophodi bušara na gradskoj razini. I tako do današnjih dana.
"Bio je velik snig, do tura, šopale su buše cure u snig, a one ne znaju ni što da rade, tako je to bilo. Bilo je lipo. Veselo je bilo. Nije bilo ko sad. Kadgod davno nije bilo bande, bile su buše i snig i oni koji su ih gledali, cure su gledale buše, buše ganjaju cure, uzmu jednu pa je ganjaju, a ona cvrči. Sada je sve pomišano", prisjetila se Anka Sajčan.
Ivo Kunovski dodao je: "Kada smo se oprimali, onda smo se dogovorili di ćemo se oprimiti, nitko nije znao tko je tko pod određenom maskom. Išli smo u grupama od sedam buša. Svatko je bio znatiželjan da vidi tko je ispod maske. Ali buša je dotle buša dok se ne pokaže. Uvik su se oko buša okupile divojke i mlade, i kod kuća su se buše šalile s njima. Svaka divojka ili mlada morala se nadati da će je buša pretresti. Prije sto i više godina sijali su Šokci kudilju, pa da kudilja dobro naraste, buše su pod suknju pa su divojke i mlade dobro povukli za 'dlaku'. Neka bude velika kudilja i vaša i naša. I zato se ženski svit nije srdio. Dapače one koje nisu bile pretresene (počerupane) srdile su se i pitale: ali one nisu takve ko one druge. Da kadgod je to tako bilo. Ni muževi se nisu srdili. Kažu, poklade su, a s pokladama to ide. Ako nisi tako rad proći, ne idi tamo di su buše. Ako su došli buše, kod kuće pretresli su i domaćicu i sve žene koje su bile tamo".
Prošlo je vrijeme poklada kada je svaki zdravi Šokac bio buša. Nestao je stari način života, ostalo je samo "vrime poklada". Ostala je poneka škrinja sa šokačkim ruhom i rijetka muška ruka koja i danas u dugim zimskim večerima teše masku.
Obrazine su nekada u vrijeme kada su Šokci bili nositelji običaja, oblačili samo odrasli, oženjeni muškarci.
Pravili su maske od vrbova drveta te ih bojili goveđom krvlju. Maske su uvijek imale oblik ljudskog lica. I onima koje se smiju, i onima koje se hihoću, i onima tužnima uvijek su u drvenom zubalu izvukli jedan zub. Za neizostavnu lulu.
S vremenom su se mijenjale i maske te su sve više poprimale životinjske karakteristike. Puno rogova, puno boja.
Danas su maske vrlo teške, a nekoć su bile lagane i tanke kako bi ih mogli bez poteškoća nositi. Jer nosile su se tri dana, nisu se skidale. Svaki Šokac sam sebi je pravio masku. Ako ju je onaj drugi mogao napraviti, onda to mogu i ja, mislio je. I tako je i bilo.
Danas ophod bušara počinje prijelazom Dunava kod šokačke skele i okupljanjem na Kolišću.
"Da bude sve živo i zdravo, da bude kokoša i svinja. Neka pivac bude dobar i neka bude puno jaja", poželjet će i danas prava šokačka buša u dvorištu Šokca domaćina.
Sličan način maškaranja, osim Mohača, danas postoji u Dražu, Ižipu, Dalju, Gajiću, Santovu, Beregu, u Istri u okolici Kastva, u Dalmaciji te u Sloveniji, u okolici Ptuja.
Svi ovi sačuvani običaji prvotno su imali magično, apotropejsko značenje. Naime prerušavanjem, zastiranjem ili mazanjem lica, zaglušenom bukom, podvikivanjem i sipanjem pepela trebalo je otjerati zimu, demone i zle sile te odbiti njihovo djelovanje na ljude, stoku, domove i usjeve.
"Turci su bili kod nas u Baranji i buše su ih istirale iz Baranje", otkrila je jedna stara Šokica, dodavši: "To sam ja čula od svoga dide".
Turci su se prestrašili strašnih buša i ostavili Baranju. Bilo kako bilo, legenda i danas živi.
Turski jaram donio je mnogo nevolja narodu. Ljudi su prešli Dunav i nastanili se na otoku. Tamo su se skrivali. Jedne večeri, dok su sjedili oko vatre, pred njima se pojavio star čovjek govoreći im: "Čekajte na znak, nemojte se predati očaju".
Povjerovali su njegovim riječima. Od drveta su napravili čamce, buzdovane, čegrtaljke, rogove...
Jedne noći ukazao im se dugo očekivani znak. Mladi jahač zamahnuo je mačem. Obukli su kožuhe napravljene od životinjske kože, uzeli oružje u ruke i prešli Dunav... Prekrasna legenda.
"Od Čiste sride ne može se ni igrat ni pivat, ne može se meso jisti, ni masnoća, ništa. U utorak se još do pola noći pivalo, kako i pisma kaže: 'Čista srido, alaj si nam blizu, do pol noći poklade će proći.'" Tako objašnjavaju Šokci svoje pokladne običaje.
Danas je Mohačanima ostao pokladni utorak, intimno slavlje za one najizdržljivije. "Kakav je to običaj?" pitam svoje sugovornike Šokce.
"To je šokački, pravi šokački sve – tak. Nismo se znali obredati, sad kod jednog sad kod drugoga, treba ići u goste i primiti goste jer ćeš inače biti šugav".
Stipa Bubreg prije desetak godina govorio mi je kako se prvi put opremio pokladnom maskom i odjećom još kao mali bušo, kada je išao u prvi razred, 1947. godine.
"Samo se onda nisam oprimio kada sam bio vojnik. Ako se nisam obukao u nedilju, onda na ovaj naš dan, u utorak. Netko mi je reko kako sam ja najstariji buša, ali to se nikada ne zna. Ne zna se tko je pod maskom. Nije se slobodno prikazati. Ostari se. Volio sam igrati i svašta, ali danas već to ne ide tako".
"Igra Šokac i Šokica, drma im se kabania", trešti s balkona Gradske kuće u Mohaču, dok na trgu gori golema lomača.
Magijska funkcija pokladnih običaja danas je u drugom planu, ali zvona i dalje zvone, čegrtaljke neumorno pričaju priče, orfički krug nastavlja se nezaustavljivo okretati u svoj svojoj tajanstvenosti i magičnosti.
>> Devedesete – lakše ih je voljeti iz daljine
prelijepo