Emocije koje smo u dijaspori proživjeli tijekom posljednjih mjesec dana prateći hrvatsku reprezentaciju na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji bile su podjednake kao i u domovini.
Nakon veličanstvenog dočeka naših reprezentativaca u Zagrebu, još traje euforija i srce me vuče u Karlovac... I nisu samo ulice i gradovi domovine bili preplavljeni poznatim kockicama, već su i mnoga veća središta Kanade slavila uspjehe naše reprezentacije. Ako ste se našli u torontskoj zračnoj luci, na odlaznom terminalu moglo se vidjeti dosta uzbuđenih lica u hrvatskim dresovima.
Krajem lipnja i u srpnju mnogi su krenuli iz Toronta u Rusiju, Zagreb ili Split. U hrvatskim putničkim agencijama u Kanadi užurbano su se tražila slobodna mjesta na letovima koji su bili rasprodani za većinu hrvatskih odredišta. Bilo je tu na brzinu donesenih odluka koje nisu nimalo povoljne, ali kad ti srce "kuca jače" zaboravi se i na kućni budžet. Kako je rasla nogometna groznica, Karlovačko pivo još početkom srpnja bilo je rasprodano u cijelom Ontariju.
Za one koji su ostali navijati iz Kanade, lokalni hrvatski parkovi, crkvena okupljališta, dvorane i kafići bili su mjesta gdje se navijalo, slavilo, pjevalo... Odnekud su se stvorili veliki televizijski zasloni s vrhunskim ozvučenjem, improviziralo se koliko se god moglo, a sve pod sloganom "Samo da smo zajedno". I nigdje se nije naplaćivao ulaz, sva organizacija bila je na dobrovoljnoj bazi.
U Norvalu, u Hrvatskom franjevačkom središtu Kraljice Mira, nedjeljno finale s nama je gledao Rick Bonnette, gradonačelnik Georgetowna, grada u kome živi mnogo Hrvata. Malo nam je to bilo neobično da se gradonačelnik odlučio za Hrvate jer Georgetown je mjesto u kojem Francuzi žive posljednjih 180 godina, a naši ljudi su stigli tek početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Slično je bilo i u Hamiltonu, gdje se okupilo mnoštvo političara s hrvatskom zajednicom.
Gužve u hrvatskom crkvenom parku "Father Kamber" u Mississaugi bile su nezabilježene od ranih devedesetih, samo što smo ovaj put privukli brojne TV kamere pa su se naša nogometna slavlja pojavljivala na vijestima svake večeri nakon pobjeda hrvatske reprezentacije. Snimljeni su prilozi iz domova Hrvata gdje se organiziralo prikazivanje utakmica. Kamere su također zabilježile okupljanja u hrvatskim trgovinama i kafićima. Uz tako sjajnu pokrivenost u medijima, i ne čudi što su gužve rasle, ali s njima i osjećaj ponosa, radosti...
Tijekom prijenosa utakmica na sportskom kanalu TSN, komentatori su se složili da hrvatska momčad igra s toliko srca i zanosa te uz izvrsnu tehničku i kondicijsku pripremljenost igrača.
Ivan Lukšić, sveučilišni profesor i zaslužni aktivist u zajednici hamiltonskih Hrvata, tijekom turnira na društvenim mrežama objašnjavao je zašto je tome tako, zašto je ovaj naraštaj toliko srčan, borben, složan i vatren.
"Ovo je vjerojatno posljednja generacija nogometaša koji su proživjeli rat i iskusili etničko čišćenje, progonstva, opsade, bombardiranje gradova i sela. Kada su oni bili djeca, hrvatski narod borio se za svoj opstanak. Danas predstavljaju slobodnu i demokratsku Hrvatsku koja je postala sportska sila. Njihova igra zaslužila je divljenje prema Hrvatskoj i Hrvatima diljem svijeta. S ponosom su pronijeli naše nacionalne boje", napisao je Ivan Lukšić, čija je objava na Facebooku podijeljena gotovo 600 puta, uz mnoštvo pozitivnih komentara ne samo etničkih Hrvata, nego i Kanađana.
Lukšić se također prisjetio svog djetinjstva kada nije imao za koga navijati...
"Uvijek smo zavidjeli našim prijateljima Talijanima koji su imali nacionalnu momčad. Hrvatska država tada nije postojala, osim u našim srcima. U školi bi nas pitali o vlastitom podrijetlu, a mi bismo tada rekli da smo Hrvati. Učitelji bi nas ispravljali i govorili da smo zapravo Jugoslaveni. Poslije bi se svađali i dokazivali da smo ipak Hrvati. Naša djeca ne moraju prolaziti kroz to, jer danas, zahvaljujući nogometu, cijeli svijet zna tko su Hrvati i gdje je Hrvatska. Od proglašenja neovisnosti 1991., uspjeha naših nogometaša iz 1998. pa do danas, osjećam da smo zatvorili krug. S nama su ove godine navijali mnogi Talijani, Portugalci, Slovenci, Škoti, Irci, Arapi, navijači podrijetlom iz Južne Amerike i drugih etničkih zajednica. Toliko je ljudi zavoljelo hrvatsku momčad i sa srcem je navijalo za naše pobjede", istaknuo je Ivan Lukšić.
Prema riječima mojih prijatelja koji su dio ove zajednice dulje od mene, bilo je iznenađujuće sresti osobe koje nisu vidjeli više od 20 godina na okupljanjima ove vrste. Odjednom, s nama su bili i kanadski Hrvati iz miješanih brakova ili oni koji su drugi ili treći naraštaj pa su se već udaljili od svojih korijena te izgubili jezik i ostale oznake nacionalne pripadnosti.
Ali od ovoga svjetskog prvenstva više ništa nije isto! Ozarena lica, svi u transu kao da su upravo dobili na lutriji. Sve u svemu – neopisivo! I nakon poraza u finalu, u hrvatskom parku u Mississaugi spontano je krenula glazba, odnekud se stvorio DJ i počelo je veliko slavlje. Policijsko osiguranje bilo je neviđeno do sada, ali nije bilo potrebe intervenirati. Mi smo slavili. Izgubili? Sve je sličilo pobjedi, iako su se drugi čudili da se tako slavi poraz. Ali nas nije bilo briga jer mi baš #nismonormalni.
