Chris Marcich

Ugledni američki Hrvat: Ipak sam optimist i mislim da stvari kreću nabolje

Zbirka Chrisa Marcicha
25.06.2019.
u 12:39

Prvi posao bio mu je na mjestu savjetnika u američkom Ministarstvu gospodarstva u vrijeme Jimmyja Cartera, a na tome mjestu ostao je pet godina, do 1985.

Upravni odbor Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) jednoglasno je izabrao američkog Hrvata Chrisa Marcicha (1955.) za novog ravnatelja te središnje nacionalne filmske institucije. O njegovu izboru predsjednik Upravnog odbora Bruno Kragić ustvrdio je: "Odlučila je cjelokupna i cjelovita slika, njegove međunarodne referencije, velika upućenost u međunarodne tokove audiovizualnih djelatnosti, mogućnost da tu napravi puno za HAVC i jedna sveopća slika stabilnosti koju kolega nudi".

Marcich se može pohvaliti blistavom profesionalnom karijerom. Nakon diplome na ekonomskim i političkim znanostima na Sveučilištu Wisconsin u Madisonu, magistrirao je međunarodne odnose na Sveučilištu Georgetown u Washingtonu. Prvi posao bio mu je na mjestu savjetnika u američkom Ministarstvu gospodarstva u vrijeme Jimmyja Cartera, a na tome mjestu ostao je pet godina, do 1985.

Projekti koje je uspješno provodio doveli su ga do imenovanja u Ministarstvo vanjske trgovine SAD-a. Sljedećih deset godina obnašao je razne odgovorne dužnosti pa je tako u ministarstvu bio ravnatelj zadužen za poslove sa Svjetskom trgovinskom organizacijom, zatim trgovinski predstavnik u misiji SAD-a pri Europskoj zajednici, zatim načelnik Sektora za Europu, pa pomoćnik ministra za pitanja okoliša i na kraju pomoćnik ministra za Europu, Afriku i Bliski istok. Posljednja dva desetljeća radio je u Bruxellesu kao zastupnik hollywoodske filmske industrije. Pratio je hrvatske filmove, poznavao ljude, dolazio na festivale. S bivšim ravnateljem HAVC-a, Hrvojem Hribarom, poznaje se već 25 godina. U Zagreb se trajno vratio prije nekoliko godina i povremeno putuje, koliko mu obveze dopuštaju.

Iako je rođen u Americi, savršeno govori hrvatski jezik. Na tome treba zahvaliti njegovim roditeljima koji su ga kao devetogodišnjaka poslali u Hrvatsku. Sa sestrama je tada dvije godine živio i išao u školu u Zagrebu pa na Rabu. Njegov je otac s Raba, a majka mu je podrijetlom Hrvatica rođena u Americi. Na Rabu se nalazi i stara obiteljska kuća, gdje Marcich svake godine ljetuje. Upravo njegova iseljeničko-povratnička priča posebno će nas u ovom razgovoru zanimati.

Vi ste dijete zanimljive iseljeničke obitelji. Recite nam nešto o njoj...

Marcichi/Marčići potječu iz grada Raba na otoku Rabu. Djed je služio kao viši časnik u vojsci tadašnje monarhije te je službovao diljem današnje Hrvatske i BiH. Tata je rođen 1920. godine, medicinu je završio u Zagrebu. Kako je diplomirao 1943., rat ga je povukao u domobrane kao liječnika. Onda je nastavio usavršavanje u Italiji, nakon čega se vratio i radio u Zagrebu u Vinogradskoj bolnici. Mama je rođena u Milwaukeeju (SAD), a njezin je otac pak emigrirao iz Imotske krajine. Nakon što je preminuo njezin otac, željela je otkriti svoje korijene te kao mlada otišla na putovanje u Hrvatsku. Na preporuku njezina tadašnjeg profesora Krsta Spalatina, potomka poznate rapske obitelji, potražila je i upoznala mojeg oca kada je stigla u Zagreb (tada nije bilo puno ljudi koji su govorili engleski) i, kako kažu, the rest is history. Otac se poslije za njom doselio u SAD, gdje sam rođen 1955. godine.

Kako je došlo do toga da vi kao mali "Amerikanac" pohađate dva razreda osnovne škole u Hrvatskoj? Kakve dojmove iz tog vremena nosite?

Prvi odlazak na Rab, 1964. godine, plod je želje mojih roditelja, posebno pokojnog tate, da sestre i ja upoznamo domovinu i svladamo jezik. No, i mi smo bili uporni da nam to omoguće. Nešto nas je vuklo, avantura, ali i jedan neodoljiv osjećaj da je to važno kako bismo upoznali i taj dio sebe. Kažem "mi" jer se radilo o mojim dvjema mlađim sestrama i meni, tada devetogodišnjaku! Upornost se isplatila, za sobom smo ostavili roditelje i dvoje mlađe braće te još jednu sestru i krenuli s nonom u nama tada nepoznate krajeve. Odosmo i ostadosmo više godina. Ni u snu nismo mogli pojmiti koliko će nam to obilježiti živote. Ja sam godinu proveo u Zagrebu s tetom pa godinu na Rabu, nakon čega sam još dvije godine ostao u Europi budući da sam s tetom otišao u Belgiju. Zašto su nam roditelji omogućili taj dar? Tati Amerika nikada nije potpuno sjela. Materijalni uvjeti bili su bolji, osobito imajući u vidu našu veliku obitelj, ali mu je nešto bitno nedostajalo. Htio nas je izložiti svojoj domovini i onome što je on volio u punom smislu riječi. Bio je neobičan, a da bi ga se potpuno upoznalo, uistinu je trebalo upoznati kraj iz kojeg je potekao. Iako se punih deset godina nije vraćao u domovinu dok se nije etablirao, on je održavao mnogobrojne kontakte preko pisama, a ostao je uvijek vjeran i redu benediktinki na Rabu kojima je tada bila potrebna svekolika pomoć. Politički nije bio posebice aktivan iako je imao jasna i realna stajališta. To je bilo davne 1964. godine. Hrvatska, a i Rab, još su se u biti oporavljali od Drugog svjetskog rata, a i od uvođenja komunizma. Od naših dviju obiteljskih kuća ostale su nam dvije sobe bez prave kuhinje, posljedica nacionalizacije. Ceste nisu bile asfaltirane, turista je bilo, ali malo. Unatoč naizgled teškim životnim uvjetima, grad Rab bio je pun života i veselja. Nonice su ćakulale na gornjoj ulici na venecijanskom dijalektu. Bilo je djece, za razliku od danas kada je izvan sezone grad više muzej nego mjesto u kojem žive Rabljani koji su u međuvremenu izgradili kuće izvan grada. Nas je u razredu bilo gotovo 40 iz grada, a danas se ta brojka svodi na samo nekoliko. Stvorili smo prijateljstva koja traju do dana današnjeg i osjećali smo pripadnost. Bilo je mirno, a i veselo, živjelo se unatoč nestašicama i još tada dosta strogom režimu u kojem su se neke stvari morale prešutjeti. Tada je crkva igrala konstruktivnu ulogu bez polemike ali, dakako, izražavajući naš identitet i nastojeći mladima usaditi vrijednost vjere i crkve.

Mnoga djeca naših doseljenika brzo gube svoj identitet smatrajući se u prvom redu Amerikancima. Kod vas to nije bio slučaj...

Iako sam se rodio u SAD-u i nisam bio doseljenik, mene nisu doživljavali kao "pravog" Amerikanca, a ni ja sebe. Nisam idolizirao Ameriku. Bio sam i ja neobičan na svoj način. Među očevim pacijentima bilo je puno Hrvata. Odlazili smo na mise u hrvatsku župu i na druga druženja. Bilo je predivnih ljudi. Mama je voljela tradicionalne hrvatske plesove i muziku te je plesala i folklor. Nažalost, u manjini, ali najglasniji u tom društvu Hrvata bili su, rekao bih, ekstremniji elementi koji su širili jednu iskrivljenu i štetnu sliku Hrvata i domoljublja. Među njima nije bilo prostora za neistomišljenike. Dakle, neke teme moralo se prešutjeti ako si htio uživati u tim društvenim i kulturnim događajima. S druge strane, imali smo sreću da smo relativno često imali priliku otići u domovinu tako da smo iz prve ruke mogli stvoriti svoju sliku, realnu, onu koja se ne temelji isključivo na povijesti, već na uvidu u društvo koje se stalno razvijalo.

Svake godine ljetujete na Rabu u staroj obiteljskoj kući. Što Vam znači Rab?

"Rab je za mene od toga prvog dana postao kamen-temeljac i kontinuitet u mom životu. Od tada pa do danas znam da sam tamo doma. Na Rabu sam upoznao i svoju suprugu. U staroj obiteljskoj kući u gradu osjećam duše predaka i zadovoljstvo saznanja da će se tu i dalje okupljati naraštaje naše obitelji.
 
Prije nekoliko godina ponovno ste se vratili u Hrvatsku i ovdje nastavili život. Što vas je potaknulo na dolazak?

Ja sam se od prvog dodira namjeravao "vratiti u Hrvatsku". Svako ljeto od 1964. godine odlazim na Rab. Samo je bilo pitanje kad bih se sigurno preselio. Kao student nadao sam se nekoj ranoj mirovini, ali mi se posrećilo u životu budući da sam sve svoje poslove radio s velikim zadovoljstvom, prvo kao međunarodni pregovarač u državnoj upravi SAD-a, nakon čega sam vodio Europski ured velikih američkih filmskih kuća. Sada s već pune 64 godine krenuo sam i s trećom karijerom, ovoga puta u domovini, kojoj se nadam nešto i pridonijeti. Supruga je iz Zagreba, ali naš smo život započeli u Bruxellesu, gdje nam se rodio i sin koji danas pohađa gimnaziju u Zagrebu. Dakle, i to je, naravno, faktor u odluci da tu živimo iako supruga sada radi u Bruxellesu. Sin će tu završiti srednju školu, a daljnje studije namjerava odraditi vjerojatno u Nizozemskoj pa u SAD-u. Ali vjerujem da će i njega Hrvatska povući natrag.

Što je po Vašemu mišljenju pozitivno, a što negativno za čovjeka koji sa Zapada dođe živjeti u Hrvatsku?

Pozitivno je da imamo Hrvatsku i da smo zauzeli svoje mjesto u Europi. Kvaliteta života u širokom smislu, ako ne uvijek u materijalnom, stvarno je dobra, posebna, iako mi se čini da ljudi to ne znaju u dovoljnoj mjeri cijeniti. Ili to možda lako zaboravljamo i uzimamo zdravo za gotovo? Priroda je predivna. Imamo uistinu neograničene potencijale. Žao mi je do koje mjere prevladava cinizam i destruktivno političko prepucavanje pa se uvijek pitam kako i zašto je došlo do toga. Ipak sam optimist i mislim da stvari kreću nabolje.


Hrvoje Salopek

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije