Izvještaj zapovjednika otoka Visa kapetana Josefa Schmidta od 6. listopada 1860., upućen vrhovnome pomorskom zapovjedništvu ustvrđuje: "Svi mladi ljudi su otišli, više od stotinjak njih, u Ameriku i Australiju, a mnogi su drugi na Lloydovim parnim brodovima i drugim trgovačkim brodovima..."
No šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća iz Habsburške se Monarhije još uvijek iseljava samo nekoliko tisuća ljudi godišnje, a Dalmacija je preteča toga razvoja. Tek 1880., u jeku velike gospodarske krize, emigracija iz austrijskog dijela u prekomorje naglo raste na 20.000 iseljenika godišnje i nikad se više ne smanjuje. Godine 1892. dostiže broj od 50.000 iseljenika, a 1904. čak 100.000 iseljenika godišnje.
Na dotad nepoznatu i posve novu pojavu, poput brojnih i organiziranih napuštanja domovine, država odgovara sporo i prilično neodlučno. Poticanje i reklamiranje emigracije zabranjeno je, a to uključuje i bilo kakve brošure, letke i oglase u novinama. Još 1895. putničkim je uredima izričito zabranjeno novačenje emigranata, poticanje emigracije ili izdavanje putnih "karata za potpalublje" za brodove stranih pomorskih kompanija. Zakon od 21. siječnja 1897. zabranjuje bavljenje emigrantskim poslovima bez službene dozvole, a za nagovaranje na emigraciju slijedi i zatvorska kazna.
No ti su propisi ipak većinom ostali nedjelotvorni. Habsburška Monarhija službeno ne prihvaća emigraciju, a u stvarnosti je fenomen migracije pokrenut poput lavine. Tek se na prijelazu u 20. stoljeće počinje ozbiljno raspravljati o problemu emigracije.
Reakcije na emigraciju kreću se od nesakrivenoga nacionalističkog zadovoljstva zbog odlaska nepoželjnih, židovskih trgovaca i siromašnih rusinskih seljaka, do priznavanja prava slobodnog čovjeka da ode onamo gdje neće umrijeti od gladi. Istovremeno se javlja i zabrinutost zbog opustošenih krajeva. Ima i onih koji upozoravaju na potrebu ublažavanja problema i stvaranja uvjeta da se kod vlastite kuće mogu prehraniti "djeca naše zemlje".
Na neriješene probleme emigracije upozoravali su i pojedini skandali poput kaznenih postupaka u Wadowicama (na jugu današnje Poljske) 1889. i 1890. kada je nekoliko emigracijskih agenata osuđeno zbog prijevara kojima su oštetili brojne seljake, zbog čega se razvila velika bura u parlamentu i u novinama.
Sve se više govorilo o nužnosti zakona koji će urediti problem emigracije. U raznim je prigodama u parlamentu predloženo više zakona o emigraciji, no ni jedan nije bio izglasan. Pred sam je rat, 1913., predložen novi, vrlo restriktivan zakon koji je doživio burne kritike od onih koji su navodili uzorne talijanske, švicarske i njemačke zakone.
preuzeto iz knjige Merika - Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880. - 1914.
