Hrvatski katolički centar u Sunshineu osnovan je u isto vrijeme kada i onaj u Springvaleu. Naravno da je vlč. Josip Kasić nevoljko gledao na dijeljenje Melbournea i osnivanje ovih centara, što je kasnije i javno pisao u svojim izvješćima kako nije bilo korisno da se osnivaju tri neovisna hrvatska katolička centra u ovoj victorijskoj metropoli.
Na to mu je pisac koji je u Južnom križu predstavio Hrvatski katolički centar odgovorio da ne zna i ne razumije što ga vodi da donosi ove tvrdnje i da to malo čudno zvuči u ušima vjernika "kao kad bi netko prigovorio biskupu zašto osniva nove župe? Možda velečasni ima stvarnih argumenata da je bilo bolje: jedan centar, jedna moć, jedan za sve. Ja mislim da to sam hrvatski katolički svijet vidi što je bolje. Vjernici sagradiše svoj centar u Springvaleu višemilijunske vrijednosti...
Hrvatski vjernici pristupaju gradnji jednog od najvećih hrvatskih katoličkih centara u svijetu koji nosi ime Hrvatski katolički centar Sveti Leopold-Bogdan Mandić. Ovo je najveći dokaz i čini mi se jedini argument da hrvatski katolici trebaju više centara, više bogomolja, gdje im je bliže i prikladnije okupljanje. U protivnom ne bi nešto gradili što je protiv njih i što im ne treba".
Početak i traženje lokacije za podizanje Centra
Prvim upraviteljem Centra bio je imenovan vlč. Anto Burić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije. Nije mu bilo lako djelovati u onom vremenu nakon osnivanja novoga područja hrvatske dušobrižničke skrbi na zapadnoj strani Melbournea. Odolijevao je podvalama i napadima, te je na ovom području organizirao nove točke slavljenja svetih Misa za hrvatske katoličke vjernike. Djelovao je tako da je stabilizirao uzburkanu zajednicu te su je prihvatili svi oni koji su dobronamjerno gledali na ovo novo hrvatsko središte.
Iako je često doživljavao napade na svoju osobu, ipak nije želio otići odavde prije isteka pet godina svoga djelovanja, koliko je bio obećao nadbiskupu Franji Kuhariću kada je polazio u Australiju. Velečasnog Antu Burića nasljeđuje vlč. Branko Barbić, isto tako svećenik Vrhbosanske nadbiskupije. Barbić dolazi u Melbourne u svibnju 1982. godine, te u kratkom vremenu svoga djelovanja obnavlja misiju. On uskoro uspijeva kupiti novu kuću u Sunshineu, nakon čega iseljava iz one kuće koju je bio iznajmio vlč. Anto Burić i za nju plaćao stanarinu, te useljava u vlastiti prostor Hrvatskoga katoličkog centra. Kao nadaren pastoralac obnavlja ured i oprema ga suvremenom tehnikom.
Nakon nešto više od godine dana Branko Barbić odlazi iz Sunshinea i napušta svećeničku službu, sređuje svoj status te i dalje ostaje vjeran Bogu i Crkvi te svomu narodu služi na način kako najbolje može. Njega nasljeđuje vrhbosanski svećenik vlč. Ivica Zlatunić koji je stigao u Melbourne 24. prosinca 1982., a upravu Misije Blažene Djevice Marije, kako se Centar zvao prilikom njegova osnivanja, preuzima voljom vrhbosanskog nadbiskupa dr. Marka Jozinovića i predsjednika Biskupske konferencije dr. Franje Kuharića 1. veljače 1983.
Kako je 16. listopada te godine papa Ivan Pavao II. blaženoga Leopolda Bogdana Mandića proglasio svetim, Misija po želji hrvatskih katolika mijenja naziv u Hrvatski katolički centar Sv. Leopold Bogdan Mandić, te tako hrvatska zajednica u Sunshineu svake godine slavi ovoga nebeskog zaštitnika, ali isto tako slavi i svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice na nebo. Tom prigodom organiziraju veliku procesiju ovim predgrađem, u kojoj sudjeluje nekoliko tisuća katoličkih Hrvata iz cijeloga Melbournea.
Dobivanje zemljišta i početak izgradnje Centra
U vrijeme vlč. Ivice Zlatunića, a velikim zalaganjem gosp. Filipa Filipovića, Hrvati uspijevaju od općine Sunshine dobiti besplatno zemljište, što je prema pisanju Južnoga križa jedinstven slučaj da općina dodjeljuje jednoj etničkoj zajednici zemljište bez novčane naknade. Zemljište je oko 16 jutara veličine (20 acri), te su Hrvati zapadnoga dijela Melbournea zahvalni svojoj općini na ovom daru. Nakon dobivanja zemljišta slijedila je priprema za gradnju Centra.
"Prvo, bilo je potrebno pripremiti za prvi dio naših radova, to jest nacrte za kuću svećenika, za kuću časnih sestara i za dvoranu. Nacrte nam je napravio gospodin Miro Heđeš. Planovi su uskoro odobreni te se pristupilo radovima 10. veljače 1985. Organizaciju posla preuzima na sebe Građevinski odbor na čijem čelu stoje mladi, ali veoma ambiciozni inženjeri: Anto Dragović, Joško Topić i Filip Filipović. Ovaj se odbor ne bi mogao zamisliti bez nesebičnog zalaganja gospodina Ićine Baćka. Zlatne ruke i dobru volju su pokazali i poduzetnik Stipe Mandušić, zatim, Lukačević, Krste Lasić, Tičić, Gal, Radoš (Ćića), Fadljević, Štefančić, Morović, Drago Sabljak, Đek Raspudić i Vaće, Crnac, Tomin i tisuće drugih Hrvata i Hrvatica koji dadoše svoj dio u ovaj lijepi Centar. Dvorana velika 40 x 50 metara, još nije u potpunosti dovršena, ali nam služi za svete mise, kulturne, socijalne i druge sastanke".
Tako o ovom Centru piše vlč. Ivica Zlatunić 1989. godine u Južnom križu, te napominje da su počeli prikupljati sredstva za izgradnju crkve. Kako u domovini nastaju promjene, a uskoro započinje i Domovinski rat, te su oči i misao hrvatskih iseljenika usmjereni prema Hrvatskoj kojoj žele i nastoje pružiti svaku pomoć u obrani i borbi za očuvanje tek stečene slobode. U takvu je ozračju iskopan temelj za novu crkvu, koji je još 1983. blagoslovio kardinal Franjo Kuharić koji je tada boravio u Australiji. Ali kako je obrambeni rat u Hrvatskoj zahvatio široka područja, izgradnja crkve morala je neko vrijeme pričekati kako bi pomoć Hrvata bila usmjerena prema domovini.
No, ubrzo nakon prestanka rata u domovini, Hrvati su nastavili s gradnjom crkve, iako ne s onim tempom i žarom kako se gradila dvorana, jer su ljudi bili emotivno i financijski prilično iscrpljeni stanjem i zbivanjima koje je donio rat, ali ipak se krenulo naprijed. Gradnju je vodio vlč. Josip Vranješ koji je došao u Sunshine 28. prosinca 1986. godine. On je neko vrijeme s vlč. Ivicom Zlatunićem djelovao u Sunshineu, te se pod njihovim vodstvom odvijao uobičajeni pastoralni rad.
Angažiranost svećenika u Sunshineu pokazuje se i na drugim područjima njihova zalaganja za hrvatsku zajednicu. Na području koje pokriva Hrvatski katolički centar u Sunshineu djelovale su i tri male hrvatske škole u kojima se predavao vjeronauk, dok su se župne kateheze kao priprema za sakramente prve pričesti i krizme obavljale u Centru. Tu je djelovalo i društvo mladih pod imenom Hrvatska katolička mladež Victorije, a cilj im je bio da u društvu šire katoličku kulturu i daju svjedočanstvo života prema Evanđelju.
Uz Centar djeluje i Hrvatsko žensko socijalno dobrotvorno društvo Sveti Leopold Bogdan Mandić koje vodi brigu za stare, bolesne i nemoćne, a njegovi se članovi angažiraju i na polju misijske djelatnosti Crkve skupljajući robu i sredstva za potrebe hrvatskih misionara u Africi. One organiziraju i vode isto tako i molitvene skupine.
Aktivna je i organizacija umirovljenika koji se tjedno okupljaju u Centru na zajednički ručak, a to im je ujedno prilika da se susretnu, porazgovaraju i provesele. Često zajednički organiziraju izlete i odlaze na druge zabave, te doživljavajući zajedništvo ne osjećaju usamljenost i zatvorenost u svoja četiri zida.
Godine 1990. vlč. Ivica Zlatunić odlazi na službu u Njemačku za voditelja Hrvatske katoličke misije u Bremenu, a vlč. Josip Vranješ preuzima upravu Centra u Sunshineu. Njemu će neko vrijeme u radu pomagati vlč. Luka Pranjić do svoga odlaska u Adelaideu i preuzimanja vodstva tamošnje hrvatske katoličke zajednice.
"Ruka Gospodnja bijaše nad njima" o 50 godina pastoralne skrbi među Hrvatima Melbournea, 2014.
