Hrvatske kolonije osnovane su i na sjeveru Čilea. Industrija salitre privukla je veći broj naših ljudi koji su naselili grad i okolicu Iquique u provinciji Tarapaca.
Ovamo su dolazili jedrenjacima izravno od kuće ili iz Argentine. Imali su pionirsku ulogu jer su bili među prvima u eksploataciji salitre.
Angažirali su se u salitrenim poslovima, te ih nalazimo na različitim položajima – bili su vlasnici tvornica, fizički radnici i službenici.
Manji broj iseljenika došao je u gradove Tacna, Arica i Pisagua u pokrajini Tarapaca. Iquique su Hrvati naselili vrlo rano. Postoji podatak da se Pavao Cicarelli, porijeklom iz Pučišća s Brača, doselio u ovaj kraj 1859. godine. Prvo je radio u trgovini mješovite robe, potom na eksploataciji salitre.
U razvoju ove kolonije najveći utjecaj imao je iseljenik Paško Baburica, porijeklom s Koločepa pokraj Dubrovnika. Među ostalim značajnim ljudima u poslu sa salitrom bili su: Marko Cicareli, Lujo Moro, Ivan Sargo.
U razdoblju između 1900. i 1910. godine u Iquiqueu je živjelo oko 300 Hrvata. Najviše je bilo rudara – čak 60, zatim devet posjednika zlatnih rudnika, devet poljodjelaca, osam trgovaca na malo, isto toliko radnika u hotelu nižeg razreda, četiri ispirača zlata, tri drvodjelca, dva trgovca na veliko, dva djelatnika u hotelu prvog razreda, dva postolara, dva brijača, dva listonoše, jedan kovač, jedan ribar i jedan trgovački činovnik.
Najveći broj naših ljudi živio je na sjeveru Čilea u pokrajini Antofagasta, a u istoimenom gradu nalazila se najorganiziranija hrvatska iseljenička kolonija.
Antofagasta je bila bolivijska, no 1884. postaje područje Republike Čile. Hrvatski iseljenici dolazili su do nje ploveći kroz Magellanov tjesnac, a neki su stigli brodom prvo u Buenos Aires pa kopnenim putem preko Anda.
Prvi doseljenik koji se spominje u Antofagasti bio je Bezelić iz Bola na otoku Braču, koji je ondje došao pedesetih godina 19. stoljeća.
U početku su se gotovo svi bavili trgovinom. Od 25 Hrvata 1885. godine, 11 je bilo s otoka Brača (Narodni list, 28. lipnja 1884.).
"Antofagasta je glavni grad pokrajine koja nosi isto ime kao i grad i jedna je od najvažnijih u ovoj republici. Mjesto broji više od 15 tisuća stanovnika, a samo je nas, iz Dalmacije, više od 200. Našu naseobinu drže za najskladniju, najmirniju, najradišniju i najpošteniju, a mnogo je veća od sve druge. Svi bez iznimke bavimo se trgovinom i imamo vlastite kuće među prvima u ovoj struci", izjavio je iseljenik iz Antofagaste (Narodni list, 23. lipnja 1897.).
Jedan od utjecajnijih trgovaca u Antofagasti bio je Ivan Ivanović koji je imao više veletrgovina i u Valparaisu, Boliviji te Hamburgu. U svojim prodavaonicama zapošljavao je brojne Hrvata.
U Taltalu, u pokrajini Antofagasti, prema popisu iz 1907. godine, bila su 143 austrougarska podanika (uglavnom trgovci i činovnici).
Nakon trgovine ulazili su polako i u druge poslove. Veći dio iseljenika zaradu je ulagao u proizvodnju salitre, budući da je glavni proizvod bio nitrat, inače osnova ekonomskog života Čilea.
Na tom području (pampe) nalazile su se salitrene tvornice koje su zapošljavale svaka po više od stotinu radnika.
Više od deset bilo je u vlasništvu Hrvata, od toga četiri u vlasništvu Paške Baburice.
Neposredno prije Prvoga svjetskoga rata, u Antofagasti i njezinu širem području živjelo je oko pet tisuća Hrvata, uglavnom Bračana (Novi iseljenik, 20. listopada 1929.).
Hrvatske kolonije u središnjem dijelu Čilea
U središnjem dijelu Čilea naselio se manji broj naših ljudi. Na ovom području u uvalama i dolinama nastali su gradovi Valparaiso i Santiago.
Godine 1877. živjela su u Valparaisu 22 Dalmatinca. Bavili su se trgovinom, a dio i pomorstvom (Narodni list, 29. rujna 1877.).
Krajem stoljeća, njihov broj se povećao, što zaključujemo iz sljedećeg primjera.
"Ovo je najzapuštenija naseobina u čileanskoj republici iako broji do tisuću naseljenika, većinom iz Dalmacije, Istre i Hrvatske, od kojih mnogi imaju bogato stanje", istaknuo je iseljenik iz Valparaisa (Narodni list, 22. prosinca 1897.).
Najuspješniji i najutjecajniji među njima bili su Petar Bartučević iz Visa, Andrija Giaconi iz Komiže i Pavao Katalinić iz Milne. Juraj Rendić Bonačić posjedovao je velike rudokope sumpora i kristalizirane soli.
Ostali su bili vlasnici pivnica, trgovina luksuznom robom, prijevoznih putničkih automobila... Svi su bili pismeni. Nacionalno su se izjašnjavali kao Jugoslaveni (37) i Austrijanci (28).
cerge,ima ih svugde