Već dulje vrijeme hrvatska javnost se bombardira kako su neki znanstvenici hrvatskog podrijetla na tragu otkrića novog lijeka za rak, bakterijske infekcije ili neke druge bolesti.
U tom se procesu često ne pohvaljuje dobar znanstveni uspjeh u području fundamentalnih istraživanja, koji je itekako vrijedan hvale, ali – nažalost – još je jako daleko od razvoja novih lijekova.
Hrvatska je mala zemlja i svaki uspjeh naših znanstvenika u zemlji i inozemstvu itekako veseli, posebice onih koji stvaraju vrhunsku znanost u domovini i to katkada pod teškim okolnostima, bez dovoljnih materijalnih sredstava i često sa zastarjelom opremom.
Međutim, treba stalno imati na umu da od znanstvenog otkrića na razini razumijevanja funkcije neke molekule ili signalnog puta u stanici koji prenosi važan signal pa do razvoja novog lijeka treba proći najmanje deset godina predanog rada, na kojem ima jako mnogo zamki i poteškoća.
Zbog kompleksnosti razvoja lijeka, fantastična znanstvena otkrića u najvećem broju slučajeva rijetko dovedu do razvoja novog lijeka i terapije i tu istinu treba javno izreći.
Kad bi netko napravio ozbiljnu analizu, došao bi do sljedećih podataka: prema podacima u svijetu, čini se da je samo desetak zemalja sposobno izbaciti novi lijek na svjetsko tržište i, hvala Bogu, zahvaljujući nekadašnjim znanstvenicima Plive u Zagrebu tadašnja Jugoslavija bila je jedna od tih zemalja koja je proizvela poznati antibiotik poznat pod nazivom Sumamed ili generički azitromicin.
Za ovaj smo lijek poslije prodali licenciju za proizvodnju američkom Pfizeru i on danas pripada generaciji najboljih antibiotika na svijetu.
Ovo, naravno, uz pojedince iz Plive, možemo zahvaliti i hrvatskim nobelovcima Lavoslavu Ružički i Vladimiru Prelogu koji su, uz druge vrhunske profesore u prirodnim znanostima, odgajali generacije vrhunskih kemičara na Sveučilištu u Zagrebu i nekadašnjoj Plivi. Azitromicin je danas jedan od vodećih antibiotika na svjetskom tržištu.
Još davne 1980. godine, tim nekadašnjih stručnjaka Plive, tada pod koordinacijom kemičara dr. sc. Slobodana Đokića uz kojega su bili i Gorjana Radoboja-Lazarevski, Gabrijela Kobrehel i Zrinka Tamburašev, otkrio je formulu kemijskog spoja azitromicina s odličnim terapijskim učinkom na bakterijske infekcije.
Nakon nekadašnjeg uspjeha s azitromicinom, danas se postavlja pitanje koji su hrvatski znanstvenici u domovini i inozemstvu na dobrom tragu ili imaju mogućnosti razviti novi lijek. Nema ih mnogo, ali evo ipak nekoliko najvažnijih imena...
Dr. sc. Boro Dropulić, odličan je znanstvenik hrvatskog podrijetla, rođen u Australiji, a koji živi i radi u Sjedinjenim Američkim Državama.
Riječ je o nekadašnjem profesoru na prestižnom Medicinskom fakultetu Sveučilišta Johns Hopkins, jedne od najboljih medicinskih institucija na svijetu. Tamo je razvio tzv. lentiviralnu tehnologiju koju je poslije patentirao te je plasirao u liječenje i gensku terapiju malignih bolesti i liječenje HIV AIDS-a, najprije preko tvrtke VirxSys, a poslije preko nove tvrtke Lentigen.
Dropulić je osnovao Lentigen, jednu od vodećih biotehnoloških tvrtki u državi Maryland, koja je i danas vodeća u tom sektoru u SAD-u, a koju je poslije otkupila Miltényi Biotech, biotehnološka tvrtka s više od 2500 zaposlenih u svijetu, sa sjedištem u Njemačkoj.
Riječ je o prvom znanstveniku na svijetu koji je primijenio lentiviralni vektor na pacijentima oboljelima od AIDS-a i u liječenju ljudi općenito, a rigorozna američka agencija za lijekove (Food and Drug Administration) odobrila je tu terapiju za primjenu kod ljudi.
Danas, u doba genske terapije za liječenje malignih bolesti, Dropulić je pozivan po cijelom svijetu da svoju lentiviralnu tehnologiju prezentira u većini razvijenih zemlja koje se bave primjenom lentiviralne tehnologije koja pripada u sam vrh tehnoloških otkrića.
Drugi Hrvat, dr. sc. Domagoj Vučić, koji je završio školovanje u Zagrebu i poslije na Sveučilištu Georgia u Athensu – SAD, danas radi u jednoj od najboljih biotehnoloških tvrtki na svijetu, američkom Genentechu koji razvija nove terapije za maligne i druge bolesti i tamo je stekao rijetka znanja.
Njegov laboratorij bavi se studiranjem stanične smrti i razumijevanjem signalnih puteva, što je važno za razvoj novih lijekova. Genentech je div u svjetskim razmjerima proizvodnje lijekova.
U Hrvatskoj radi jedan od vodećih znanstvenika u biomedicini dr. sc. Slobodan Vukičević, koji je na ozbiljnom putu da razvije novi lijek za zarastanje kostiju, uz potencijal za još neke druge terapijske primjene. O tome svjedoče dokazani znanstveni rezultati u pretkliničkim fazama, a sada već i prvoj fazi kliničkih ispitivanja budućeg lijeka.
Europska komisija financira razvoj ovog lijeka kroz projekt koji koordinira Vukičević, vrijedan šest milijuna eura.
Njegov laboratorij na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i biotehnološka tvrtka Genera istraživanje d.o.o., koju je osnovao i vodi, uz Vukičevića već više od sedam godina ima u timu i jedno od najvećih imena u modernoj biotehnologiji, dr. Hermanna Oppermanna.
Oppermann je vrhunski istraživač koji je došao iz SAD-a u Zagreb i postao hrvatski državljanin da bi uspješno pomogao hrvatskom timu predvođenom Vukičevićem pri razvijanju više od 90 američkih patenata i dovođenju lijeka za zaraštavanje kostiju do kliničkog testiranja.
Dr. Oppermann živi i kontinuirano radi u Zagrebu već gotovo desetljeće, predaje hrvatskim studentima medicine i zarađuje hrvatsku plaću u Generi. Riječ je o istraživaču koji ima više od 100 patenata, preko 15 tisuća citata i veliki broj publikacija u vodećim znanstvenim časopisima.
Oppermann se može pohvaliti i da je radio i pridonio značajnim otkrićima u užem timu nobelovaca Harolda Varmusa i Michaela Bishopa te ostvario još neka samostalna znanstvena otkrića u području biomedicine.
Neka od njegovih otkrića su razumijevanje funkcije jednolančanih antitijela, koja su danas u širokoj primjeni u nizu medicinskih indikacija te otkriće da produkt virusa koji uzrokuje sarkom kod peradi može uspješno transformirati stanice (src) što je bila osnova za prvo otkriće protoonkogena, za što su Varmus i Bishop dobili Nobelovu nagradu. Oppermann je tada bio mladi istraživač u njihovu laboratoriju.
Ako Vukičević i Oppermann uspiju, Hrvatska će razviti svoj prvi novi lijek nakon azitromicina. Oppermannov dolazak u Hrvatsku, gdje živi i radi, trebao bi biti i primjer da je i u ovoj zemlji važno stvarati uvjete za velika znanstvena otkrića koja mogu voditi do razvoja novog lijeka.
Uza ove znanstvenike, za koje sam mogla dokumentirati rezultate koji ozbiljno potvrđuju da imamo potencijal za razvoj novih lijekova, važno je spomenuti i mnoge druge izvrsne znanstvenike u biomedicini, kako u Hrvatskoj tako i inozemstvu.
Ali treba biti oprezan i ne dopustiti da se brkaju odlični znanstveni rezultati u fundamentalnim istraživanjima i uspješan razvoj novog lijeka.
Hvale vrijedan članak. Dobro je ukazati na potencijale koje imamo. Azitromicin je načinjen u okolnostima kada je naše društvo bilo bogato nastojanjima proizvodnje svjetski vrijednih proizvoda, ne samo u farmaciji, nego i u ostalim granama (Rade Končar je tada proizveo tiristorsku lokomotivu, brodogradilište Uljanik je proizveo Berge Istru i B. Vangu, Prvomajska je isporučila strojeve na kojima je izgrađen najveći avion na svijetu Antonov, rađeni su magneti za CERN, željezara u Tripoliju, hidrocentrala Đerdap, najveći generatori i transformatori u svjetskim razmjerima, proizvodili smo i izvozili dizala, avione i tenkove, procesnu opremu u Jedinstvu, razvijali poluvodičku tehnologiju i integrirane čipove u RIZ-u, bili uz bok svjetskim istraživačima mikroprocesorskih upravljanja izmjeničnih električkih – Teslinih – strojeva, proizveli Vegetu u Podravci). Danas svega toga više nema, nema klime u kojoj se to može stvarati, sve vrijedno (i bezvrijedno) uvozimo, pa ćemo u voziti i lijekove (nemamo ni dozvole za proizvodnju lijekova, koje smo do nedavno vrhunski proizvodili). Lijepo je, gospođo Ramljak, podizati moral hrvatskih ljudi, ali im treba reći i istinu - sve što je vrijedilo u Hrvatskoj uništeno je politikom 'dvije marke za kilo mozga'; sjećate se toga, a mnogi od nas su to i osjetili, i još osjećaju na vlastitoj koži! U jednom danu 1990 je otpušteno 852 inženjera, magistra, doktora znanosti - nisu nikome trebali. Što onda očekivati, jer ta koncepcija nije promijenjena?!