Sljedećih dana prisjetit ćemo se pada sela Kijeva u Domovinskom ratu. Taj događaj za nas Hrvate trebao bi biti značajan ne samo zbog izravnog dokaza o umiješanosti srbijanskog političkog i vojnog vrha u agresiju na Republiku Hrvatsku nego i zbog naših vlastitih pogrešaka koje smo napravili i još uvijek ih radimo.
Napad na to malo selo ispod Dinare nastanjeno isključivo Hrvatima vodio je Ratko Mladić. Dogodilo se to nakon što je Sabor prihvatio Deklaraciju o neovisnosti. Tenkovi JNA pojačani pobunjenicima iz Knina i okolnih podinarskih sela krenuli su u slamanje hrvatske suverenosti i samostalnosti.
Nešto poslije, kad je svijet priznao hrvatsku neovisnost, srbijanski politički vrh povukao je Mladića iz Hrvatske i kao čovjeka s iskustvom u krvavom oružanom slamanju političkih težnji o samostalnosti i suverenosti poslao ga u BiH. Znamo kako je taj ratni zločinac tamo završio svoje zapovijedanje agresorskom armijom. Srebrenica će ostati najveći pečat njegova krvavog pohoda.
Ono što je u Kijevu započeo, Mladić je nakon Srebrenice htio završiti u Bihaću, ali Oluja ga je otpuhala u Srbiju iz koje su ga i poslali na njegov krvavi pohod. Je li Kijevo kao spomenik početka tog pohoda koji je slomljen veličanstvenom Olujom zaslužilo da danas bude zaboravljeno i da polako umire?
Selo bez ljudi umire. Ljudi ne stanuju tamo gdje nemaju od čega živjeti. Neću pogriješiti kad tvrdim da je Kijevo, kao selo u okolici Knina, kao jedan od simbola nikad slomljenog hrvatstva u bivšoj kninskoj općini, neodvojivi dio Oluje. Slaviti u Kninu veličanstvenu pobjedu nad agresorom, a istodobno zaboraviti Kijevo, u najmanju ruku je nepravedno.
Mogao bih sada ovdje pisati i o nepravedno zaboravljenoj činjenici da su prvi prognanici u Hrvatskoj došli baš iz Knina, odnosno iz sela Potkonje i Vrpolje, da je prva oštećena katolička crkva u velikosrpskoj pobuni ona u Kninskom Polju, u župi Vrpolje. Već 3. siječnja 1991. teroristi su staviti eksploziv na nju.
Mnogo toga mogao bih navesti, no sve bi se svelo na isto. Previše lako i brzo zaboravljamo svoju prošlost. Tragično je to, ali ne samo zbog tih ratnih zbivanja kojih se moramo sjećati u čast žrtava koje su svoje živote dale za slobodu nego i zbog toga što bi nam se povijest mogla ponoviti ako je ne naučimo i ne shvatimo zašto su se neke stvari dogodile i kako ih izbjeći. To je posebno aktualno danas, u vrijeme kad više ne možemo izbjeći provođenje reformi u društvu.
Shvaćamo li zašto u Kijevu više nema života? Jesmo li dovoljno dobro proanalizirali što je tamo trebalo napraviti, a nije učinjeno. Zbog takvih stvari ne bismo smjeli zaboraviti naš Domovinski rat, ali ni ono što se događalo nakon njega.
Kada je Olujom završena agresija tamo gdje je ona i počela, očekivalo se da će Hrvatska postati zemlja poželjna za život. Nitko ni u najgorem snu nije očekivao da će mladi ljudi bezglavo bježati iz nje. Nešto prije nego što će se Oluja dogoditi, točnije 1993. godine, domovina je bila u dubokoj gospodarskoj krizi.
Kada je četvrtina kopnenog dijela zemlje bila pod okupacijom, kada je rat bjesnio na bojišnici dužoj od 700 kilometara, kada je država bila opterećena s više od pola milijuna domaćih prognanika i izbjeglica iz BiH, nekako se moralo zaustaviti to gospodarsko propadanje. Mjere tadašnjeg premijera Nikice Valentića zaustavile su hiperinflaciju, stabilizirale su ono što je ostalo od domaćeg gospodarstva i donijele koliko-toliko socijalnu stabilnost u državi.
Bile su to mjere kojima je odgođeno donošenje reformi i koje, nažalost, traju i do danas. Svaka iduća Vlada bježala je od provođenja reformi jer one su podrazumijevale bolne rezove, ukidanje nekih dotadašnjih prava čiji je rezultat bio da su ljudi izbjegavali povratak onamo gdje je život ipak najpovoljniji, u ruralna područja.
Hrvatska je počela sličiti na Egipat, zemlju s nekoliko većih gradova između kojih je pustinja. Rezultat svega toga je zapuštena poljoprivreda, uništeno gospodarstvo i demografska katastrofa. Naime, nema primjera u svijetu koji pokazuje da se demografska stabilnost može postići bilo kakvim mjerama koje se primjenjuju u urbanim područjima. Bez sela, bez ruralnih područja nema ni prirasta stanovništva. Tu demografsku zakonitost još nitko nije uspio pobiti.
Republika Hrvatska došla je na kraj tog puta. Reforme se moraju početi provoditi. Jedna od prvih stvari su bolje i sustavnije kontrole. Kada se sve to ovako kaže, izgleda krajnje jednostavno.
Međutim, kada vidimo kako dio javnosti podmeće i napada ministra zdravstva Kujundžića koji je odlučio uvesti strože kontrole utroška novca namijenjenog zdravstvu, onda se pitam žele li Hrvati zaista reforme. Želimo li da mladi prestanu odlaziti iz države?Ništa bolje ne prolazi ni ministar Zdravko Marić koji želi uvesti reda u porezni sustav. I njega napadaju.
Kada Vlada želi utvrditi odgovorne za propast brodogradilišta Uljanik kojem je za održavanje dala više od 700 milijuna kuna garancija, umjesto da javnost pozdravi taj potez, već se javljaju komentari kako bi Vlada tu trebala intervenirati jer intervenirala je i u slučaju Agrokor. Naravno da ova dva slučaja nemaju nikakve sličnosti.
Zanimljivo je da su ovi napadi i kritike inicirani iz političkih stranaka koje sebe predstavljaju kao reformske, kao one koje donose političke promjene. Je li Mostu i Živom zidu zaista do reformi ili do politikantske borbe za postotak više na budućim izborima, neka svatko sam prosudi.
Baš će ti budući izbori biti najbolji sudac pa i o tome žele li hrvatski građani zaista reforme ili se već i na njihov nagovještaj uplaše i priklone se galami onih koji u poteškoćama koje takvi potezi donose vide svoju priliku za lov u mutnom.
Da se vratim na početak ove priče, ovo je vrijeme kada hrvatski građani moraju odlučiti žele li da se život vrati u Kijevo ili da cijela Hrvatska uskoro bude pusta kao i Kijevo danas.
Volio bih da sam u krivu ali mislim da će ovaj narod izabrati nastavak pustoši, jer kad malo pogledaš za nogomet ih se okupi pola milijuna, a kad treba demonstrirati za reforme ne možes ni 100 ljudi sakupiti, iako većinaa preživljava i živi na rubu egzistencije. Na vlasti će ostati HDZ, a to je stranka uhljeba kojoj ne pada na pamet da makne svoje rodjake sa njihovih uhljebskih pozicija.