Vrata su se otvorila oko 20 sati i nije trebalo dugo da se prostor napuni uglavnom hrvatskim iseljenicima u New Yorku, koji su očigledno bili željni dobre svirke i spremni za pravi blagdanski party.
Dalmatino je itekako uhodan sastav kojem ovo nije prvi put da svira u Americi. Dečki su od samog početka zapalili publiku i atmosfera nije mogla biti bolja.
Osim vlastitih hitova svirali su malo slavonskih i hercegovačkih pjesama te nezaobilazne "Hajde da ludujemo" i "Lijepa li si".
Glavni organizator ovog projekta je Crown Entertainment i producentska kuca Peer97 MG na čelu s Draganom Čačinovićem – Chacom.
Ekipa je proteklih godina organizirala brojne uspješne koncerte po Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi te tako uveselila na desetke tisuća posjetitelja.
Njihova misija nije samo zabaviti naše iseljenike, nego istovremeno prezentirati hrvatsku glazbu, običaje i kulturu.
Zahvaljujući neumornom Crown timu, Amerika i Kanada imale su prilike vidjeti uživo mnoga poznata imena kao što su Oliver Dragojević, Tedi Spalato, Nina Badrić, Sandra Bagarić, Đani Stipaničev, Tamburaški orkestar HRT-a sa Sinišom Leopoldom...
Pjesma i glazba imaju veliku moć kada su u pitanju emocije jer one prodiru ravno u srca ljudi te na jedan poseban i neopisiv način liječe dušu.
Isto tako, ovakvi događaji nam barem malo odvrate misli od tuđine, koju svi ovdje proživljavamo, svatko na svoj način.
O dojmovima nakon odlično odrađene svirke upitali smo Ivu Jagnjića (vokal i gitara) i Zdravka Sunaru (bubnjevi).
U prepunom Rooftop Lounge u Melrose Ballroomu emocije su prštale na sve strane, a publika nije prestajala pjevati od početka pa sve do kraja. Kakvi su vaši dojmovi?
Ivo: Publika je ostavila na nas fenomenalan dojam, a govoriti o emocijama istovremeno je i teško i jednostavno. Naši ljudi što su dalje od kuće, to su emotivniji te sve nekako više primaju srcu. Prije dvije godine bili smo u Australiji, u Kanadi smo nastupali sedam puta i idemo sada ponovno. Ovo nam je drugi put u Americi, a dojmovi s tih koncerata su nevjerojatni. Možda je to grubo reći, ali to su emotivni ispadi, mene diraju u srce i stvarno ne mogu doći k sebi kada vidim mnoge ljude koji znaju sve tekstove skoro svih naših pjesama napamet. Za nekoga tko ih je napisao i izbacio iz svog srca na stol, to da netko tako emotivno i srčano sudjeluje u tome, stvarno je prekrasno i dira u srce.
Zdravko: Uistinu, jako smo lijepo dočekani diljem svijeta. Kako kaže Ivo, što dalje od kuće, to su suze slanije, a emocije dublje. Osjećamo to... svaku zračnu milju... Uživali smo s publikom u New Yorku i nadamo se da će opet biti prilike da ove lijepe osjećaje podijelimo i ponovimo.
Ivo, u domeni zabavne glazbe ste već desetljećima. Prvo Spektrum, Kineski zid, Tutti Frutti, i sada Dalmatino. Uslijedili su mnogi uspjesi, albumi, koncerti, putovanja... Nakon tolikih godina svirke, kako gledate na posljednja tri desetljeća i što bi promijenili ako bi išta mogli promijeniti?
Ne bih ništa promijenio. Kada bih se ponovno rodio, sve bih napravio isto. Ovaj posao kojim se bavim je poziv kojim te časti Bog ako ga radiš časno i pošteno. Ukratko, to je posao za emotivce i njim se ne može baviti svatko. Ako u njega uđeš zbog novca, osuđen si na propast. Moj kolega Sunara je pravnik po struci, a ja sam završio višu ekonomsku školu samo za ljubav roditelja koji su bili veliki radnici i koji nisu primijetili da sam ja dijete puno glazbe. Zbog toga ih ne osuđujem jer bili su sjajni roditelji, ali školu smo završili samo zato da oni budu sretni i da nas puste svirati. Stvari koje smo doživjeli u ovih trideset godina ne mogu se mjeriti ni s čim.
Ivo, Vi ste kreativac, vizionar, i očito veliki emotivac. Odakle dolazi to silno nadahnuće?
Razlog zašto je nama period od albuma do albuma dosta dug je zapravo vrlo razumljiv. Teoretski, može se svaki dan napisati jedna pjesma, ali ona neće trebati nikome i bit će loša. Emocije i nadahnuće crpim tako da prije svega moram biti sam. Za bavljenje ovim poslom i biti mu predan u potpunosti trebaš imati mir. Moraš se povući u osamu, imati svoju intimu i "resetirati" se, a noć je za to idealna jer tada ljudi spavaju, samo šišmiši poput nas glazbenika žive. Po noći se svira, po noći se pokazuju emocije, ukratko, po noći se rade prave pjesme. Neku tekstualnu ideju mogu početi preko dana, svako malo "padne" neki lajtmotiv, ali to se sve uobličava noću. Treba mi puno vremena da napišem dobre tekstove jer su svi oni vrlo emotivni. Slušao sam priče svojih djedova, svojih predaka i starijih rođaka, oni su mi opisivali život kakav je bio nekada, a ja sam to prenio na papir na nekakav svoj način. Ljudima koji vole ovo što mi radimo poručio bih neka uzmu bilo koji naš album i poslušaju te pjesme i zarone malo u tekstove – tada verbalno objašnjenje te cijele priče neće niti trebati. Moram naglasiti da smo beskrajno zahvalni našem prekomorskom iseljeništvu koje prepoznaje što pjesmom želimo reći. Glazba je čarobna stvar i ona je široka. Onaj tko to shvati, može biti zahvalan i u tome uživati.
Zadržat ćete se u New Yorku nekoliko dana. Što je na vašoj 'to do' listi u Velikoj Jabuci i čemu se posebno radujete?
Ivo: Mi smo putnici, a nije nam više 25 godina kada se može ne spavati po tri noći pa onda ići još i u obilazak. Dakle, od svih mjesta gdje gostujemo uglavnom ne vidimo gotovo ništa, ali moram spomenuti da kad smo posljednji put bili na turneji u Americi u lipnju ove godine, zahvaljujući našem genijalnom organizatoru Draganu Čačinoviću - Chachu, uspjeli smo napraviti malu iznimku te smo u svih šest velikih američkih gradova obišli sve što je trebalo vidjeti. Ovom prigodom moram reći: "Chach, svaka ti čast!" To je uistinu bila jedna prava tura, ali realnost je da je turistički obilazak teško povezati s poslom.
Zdravko: Prije svega, na našim turnejama koje su vrlo naporne, najvažnije se dobro naspavati. Nažalost, od ljepota New Yorka, Dublina, Moskve, Washingtona, Los Angelesa i da ne nabrajam dalje, ne vidimo gotovo ništa. Publika na koncertima nam je najvažnija i svu svoju snagu i energiju utrošimo u nastupe. Kamo god da dođemo, uvijek nas čekaju duge tonske probe i sami nastupi. U to ulažemo sve svoje atome snage, volje i ljubavi, jer želimo biti spremni za publiku, zahvaliti im i uzvratiti ljubav koju su oni dali nama.
Nakon New Yorka slijedi Chicago, pa Kanada. Što ćemo poručiti našim ljudima ondje?
Ivo: U Chicagu smo već bili, u Calgaryju nismo, tako da se njemu posebno veselimo, a u Vancouveru su, kako čujemo, karte već rasprodane (hvala, Vancouver!) Veselimo se nadolazećim nastupima jer je naša publika u iseljeništvu stvarno posebna i prekrasna. Riječi ne mogu opisati osjećaj kada započnemo sa svirkom, a prvih pet pjesama uopće ne pjevamo mi, nego publika. Osobno bih volio da moja obitelj doživi jedan od naših nastupa u iseljeništvu jer taj osjećaj je sjajan, to je nešto na što smo jako ponosni.
Zdravko: Neka nam dođu i neka se naježe skupa s nama. Najradije bismo ih sve zagrlili i poljubili, ali kako to nije fizički moguće, to ćemo napraviti pjesmom.
Da dragi Dal atino, ti svojim divnim glasam i sadržajem pjesama otvara sva srca i sve emocije .