Daleko od domovine ne može se ni bez najvažnije sporedne stvari na svijetu.
"Naježio sam se nakon što ste mi spomenuli kockice. Sada znate koliko uživam u nogometu, pogotovo kad vidim našu djecu. To je nevjerojatno", kaže Milan Braovac.
Iste godine kad je u Portugalu rođen Jose Mourinho, američki useljenici okupljeni oko Milana Braovca osnovali su svoj nogometni klub.
U godinama koje su uslijedile, NK Hrvat bio je prvak Chicaga i države Illinois, sudionik glavne lige, a samih početaka i 1963. prisjeća se njegov idejni začetnik.
"Imali smo Nogometni klub Jadran, ali budući da je tih godina ovdje dolazilo dosta mladih Hrvata, nismo svi mogli igrati za njega i tad smo odlučili osnovati još jedan klub. U prvoj godini Nacionalna liga nam nije dala da nosimo svoje ime, morali smo uzeti neko englesko. Našli smo jedno indijsko pleme koje se zvalo Croatan. Predstavnici Lige su nas pitali: 'Kakvo je to ime?', odgovorili smo da je indijsko, na što su rekli: 'Pa niste vi Indijanci'. Na kraju su nam ipak dopustili", ističe Braovac.
Nekoć su trenirali njih, no oni sada svoje slobodno vrijeme posvećuju mladima. Zbog ljubavi prema Hrvatskoj, besplatno.
"Na početku smo u klubu imali 12-ero djece i nisam znao da će sada biti ovako velik. Odjednom je puno djece počelo zvati. 'Hej treneru, imate li mjesta?', razmišljao sam što napraviti, ali srećom, tad je došao Nicky Bašan", otkriva Mario Mihalić, predsjednik Nogometnog kluba Hrvat.
"Sada imamo osam ekipa, ispod sedam i ispod 13 godina. Sve su muški klubovi, no za nas igra i nekoliko curica. Svima želimo pokazati kako postoji Hrvatska izvan domovine", dodaje Nikola Bašan, direktor Nogometnog kluba Hrvat.
Jedna gospođa zaslužna je što Mario i Nikola ne treniraju sami. Iz Clevelanda u pomoć im je pristigao Damir.
"Oženio sam se i ostao. Nicky je planirao pokrenuti nogometni klub i odmah sam mu rekao da ću pomoći, jer i sam imam djecu", priznaje Damir Čulina, trener NK Hrvata.
Naši sugovornici otkrivaju kako američki klubovi traže 2,5 tisuće dolara po sezoni, dok u Hrvatu članstvo stoji deseterostruko manje. Pokrivaju se samo troškovi.
I to je možda jedina razlika ako uspoređujemo lokalne nogometne klubove.
"Ne znam je li bitno, ali je svakako znakovito za naš grad. Inače sam meksičkog podrijetla, no rođen sam u Chicagu. Odrastamo zajedno i igramo s etničkim klubovima. To je ono što Ameriku čini velikom, pogotovo ovaj grad koji radi dobar posao s uključivanjem etničkih grupa u društvo", kaže Ed Villasenor, trener momčadi Chicago Fire Juniors City.
Milan, Mario, Nikola i Damir vjeruju u svoje dečke i ponosno ističu kako su neki od njih već zaigrali za Dinamo.
"Bilo je zabavno. Svi dečki su super i kada smo igrali zajedno, osjećao sam se odlično", ističe Marky Hrvojević.
A što im znači nogomet?
"Kad igra Hrvatska, ne ide se ni u školu. Isto je kao da smo u domovini. Euforija je nevjerojatna, sva djeca su obučena u kockaste dresove. Super stvar", otkriva Nikola Bašan.
"Volim gledati Luku Modrića", priznaje Ante Bašan.
"Nogomet je super za mene", tvrdi Luka Sentić.
"Volim igrati sa svojim prijateljima", zaključuje Luka Ivančić.
Lijep pozdrav hrvatima u Chicago i mladom autoru teksta.Svaka čast,neka tako i dalje nastave.Predstavljati našu hrvatsku domovinu.Ljudska nam je i moralna dužnost.I to je to što hrvati rado čine ,gdi se got nalazili u Domovini ili u iseljeništvo.