Ćaća je bio visok ko orah stari
Kad prođe selom
Pred njim su svi bećari
Žurno šešir skidali
Da ga ne bi ljutili
... riječi su pjesme po kojoj je glazbenik iz Slavonskog Broda postao poznat široj hrvatskoj, ali i iseljeničkoj javnosti.
Ćaća se danas često izvodi tijekom druženja Hrvata izvan domovine i budi uspomene onih koji su ostali bez svojih očeva.
Vlado Bašić pred mikrofon je stao početkom devedesetih uz, kako sam kaže, ohrabrenje Đorđa Novkovića. Bilo je to vrijeme Domovinskog rata, nepravde, nestašice i brojnih iseljavanja.
Početkom 1992. godine i on je otišao iz domovine. U Münchenu je počeo pjevati Hrvatima, niti ne sluteći da će uskoro postati jedan od njih. Turneja od tri mjeseca pretvorila se u život od 24 godine.
Novi početak u uređenom društvu, reći će naš sugovornik, podsjećajući me kako potječe iz radničke obitelji. U djetinjstvu ga je odredila glazba, a u mladosti želja za normalnim životom.
"Otišao sam uz dopuštenje Kriznog stožera jer u Hrvatskoj nije bilo posla. Morao sam raditi da bi pomogao obitelji, no kako su mjeseci prolazili tako sam i ostao", rekao je.
Sredinom 1994. njegov otac se razbolio i izrekao riječi koje su odredile Bašićevu uspješnicu, ali i ovaj intervju.
"Sine, nemoj često putovati u Hrvatsku, ne možeš mi pomoći. Znam kako je u tuđem svijetu jer sam tamo sve svoje pošteno stekao. Još malo i idem gore..."
U krilo svoje meko
Uzo me pa mi reko
Sine moj krvi moja
Pošteno sve sam steko
Al' sada moram krenuti
Nebesko žito kositi
"Dvije godine kasnije otac je otišao kositi nebesko žito", kaže Bašić koji te 1998. prvi put izvodi pjesmu za svoju dušu. Na početku s njom nije htio u javnost, no kad je od tuge pukla žica, skladba je postala hit. Drugi glazbenici Ćaću nisu htjeli.
Našla ga mati, u njivi ko da spava
Na meku zemlju klonula tvrda glava
Konje je nebom potjero
Umro je gdje se rodio
"Ponosan sam na nju zato što je prešla granice i postala popularna", nastavlja govoriti naš sugovornik, prisjećajući se kako su u ratnim godinama Hrvati najviše tražili Ne dirajte mi ravnicu. No, slika s njegove pozornice i danas izgleda gotovo isto kao prije dvadeset godina.
"Gledam te mlade ljude i u njima vidim sebe. Jednostavno, ne mogu im uzeti novac za pjesmu. Pjevam za njihovu i svoju dušu, a često pošaljem i piće".
Sve više ličim na svog ćaću
I sve što imam dat ću na tamburaše
Kad pitaju šta je srcu milo
Sviraj ono "Ja te volim Slavonijo"
"Prvih nekoliko mjeseci u Münchenu više nas je živjelo u jednoj sobi. Morao sam dobro zavrnuti rukave da bi uspio", priznao je.
U godinama koje su uslijedile, Bašić je pjevao i punio njemačke lokale. Prije četiri godine dobio je Večernjakovu domovnicu za najpopularnijeg hrvatskog izvođača izvan domovine.
Danas živi sa suprugom Hrvaticom i ima dvije kćeri. Priznaje kako je ostvario sve svoje životne ciljeve.
"Radim ono što volim, živim normalno i dalje pomažem obitelji u Slavonskom Brodu", kaže poznati pjevač uz naviranje slika očevih koraka.
Mati ga klela, klelo ga pola sela
Da tuđe žene ne dira neko vrijeme
Ma ko bi njega smirio
Kad je po svome živio
Prema riječima našeg sugovornika, zbog povoljne radne snage Njemačka više nije zemlja kao prije.
"Svakodnevno se susrećem s nekim našim ljudima koji ovdje žive lošije i ne žele se vratiti u Hrvatsku. Nije lako, sve je skupo, posla nema kao nekad, a samo dvosoban stan mjesečno stoji 700 eura".
Bašić je u domovini sudjelovao na mnogim festivalima, poput Crovizije, Melodija hrvatskog Jadrana, Arene Festa, Hrvatskog radijskog festivala i Zlatnih žica Slavonije. U Vodicama je nastupio 2000. godine s pjesmom Anđeli me zovu koja je postala hit, kao i mnoge druge sa središnjeg trga u Požegi.
"Kod nas ima puno nepravde u glazbenim vodama. Njemačka je uređenija po tom pitanju, rad se cijeni, ali teže je uspjeti jer su troškovi svega veći. Oni koji misle da je lako, neka dođu i probaju. No, svi uvijek bolje prolaze u svojoj zemlji", dodao je.
Bez obzira na spomenutu prednost, naš sugovornik Bašić kaže da o povratku u domovinu ne razmišlja.
"Neću se vratiti, iako imam gdje. Danas nema sigurnosti i posla. Veća imena od mene jedva preživljavaju, a glazbenika ima puno".
Vlado Bašić sljedeći vikend ponovno nastupa u jednom minhenskom lokalu. I sve radi kao nekad, jedino što nakon rata publiku ispraća uz osmijeh na licu. Život ide dalje, orah ostaje u domovini, ponos u dijaspori, a sjećanja u glazbi.
Još gledam orah stari
S jeseni ko da priča
Sine moj dragi bećaruj dok ti sladi
Al' uvijek kaži ponosno
Volim te Slavonijo
"Hrvatsku volim, ali od ljubavi se ne živi", zaključio je Bašić.
Hvala Tudmanu za Svicarsku! Msoj.