Slikar Ivan Benković, pripadnik prve generacije hrvatskih umjetnika školovanih na Likovnoj akademiji u Zagrebu, široj javnosti ostao je do danas gotovo nepoznat. Rođen je u Rečici pokraj Karlovca 12. travnja 1886. godine, u obitelji školskoga učitelja Ferde Benkovića i supruge Matilde, rođene Kraft, koji su, osim njega, imali još i starijeg sina Zvonimira i mlađu kćer Danicu.
Otac Ferdo, prvi Ivanov učitelj, bio je iznimno kreativan u svojoj struci te je za potrebe školske gimnastike izumio sustav pomičnih školskih ploča/sprava za tjelovježbu, a u 35 godina života i rada u Rečici djelovao je i kao istaknuti član maloga mjesta – bio je zapovjednik vatrogasne službe, dobivao nagrade Vlade za uređenje školskoga vrta. U takvome poticajnom okruženju, u slikovitome pejzažu maloga mjesta uz rijeku Kupu, odrastao je Ivan koji je od rane mladosti pokazivao sklonost prema likovnom izražavanju. Sačuvani crteži i akvareli iz razdoblja prije školovanja na Akademiji govore o njegovoj ljubavi prema prirodi, kvalitetom najavljujući mogućnosti njegova budućega umjetničkog razvoja.
Jedan od najperspektivnijih
Nakon završene karlovačke realne gimnazije, koja mu je dala solidne i široko postavljene temelje obrazovanja, upisao je 1907. godine tečaj na upravo otvorenoj Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, na budućoj Akademiji likovnih umjetnosti. Uz još tridesetak kolega i kolegica, među kojima su bili i kasnije poznati umjetnici, poput Ljube Babića, Gabrijela Jurkića i Mihovila Krušlina, pohađao je predavanja velikih imena hrvatske umjetnosti – Mencija Klementa Crnčića, Bele Čikoša Sesije, Rudolfa Valdeca, Roberta Auera, a škola je organizirala i nekoliko studijskih putovanja u Dalmaciju i Italiju. Na studentskim izložbama Ivan Benković bio je gotovo uvijek istaknut kao jedan od najperspektivnijih mladih umjetnika, a nakon završetka studija, 1911. godine, izložio je veći broj grafika na godišnjoj izložbi Hrvatskog društva umjetnosti. I ondje je zapažen, posebno po zanimljivim linorezima s prikazima motiva Zagreba (Botanički vrt, Kamenita vrata, Katedrala). Grafičku umjetnost učio je od Crnčića, ali prije svega od Tomislava Krizmana, razvivši vještinu i visoku kvalitetu koja će mu kasnije biti od velike pomoći na polju primijenjene umjetnosti reklame i ilustracije.
Nakon završetka studija, Benković uz pomoć Izidora Kršnjavija dobiva stipendiju i u jesen 1911. godine upisuje poslijediplomski studij na Akademiji u Beču (tzv. Spezialschule), u klasi prof. Aloisa Deluga. Nezadovoljan zastarjelim, „tamnim“ stilom bečke Akademije, već početkom 1912. godine stiže u Pariz, gdje će marljivo prionuti uz svakidašnje skiciranje pariških bulevara i parkova, prikazujući prolaznike iz različitih društvenih slojeva. U to se vrijeme u Parizu nalazi i slikar Miroslav Kraljević, s kojim Benković polazi večernje tečajeve na privatnoj slikarskoj akademiji De la Grande Chaumière, a Kraljević ga ovjekovječuje u jednom od svojih najboljih portreta, koji se danas može vidjeti u postavu Moderne galerije u Zagrebu.
Jedina samostalna izložba
U sačuvanim dnevnicima može se iščitati mladenačka strast za stvaranjem, kao i ljubav prema domovini i njezinim ljudima: "Oko sebe vidim slike pune poezije, pune stimunga, vidim velika platna napunjena figurama moga mi miloga naroda. Vidim slike izmučenih žena kako nose teška bremena na gladnome momu Primorju ili opet bogate žene pune zlata sa svilnim i zlatom vezenim odjelom naše tužne ali vesele nam Slavonije ravne. Vidim koščate Ličane – tvrđe nego kamen tvrdi koji ih hrani – vidim ponosne južne otočke Dalmatinke u potpunom njihovom sjaju…"
Vrativši se u Zagreb, u jesen 1912. godine održava svoju prvu i jedinu samostalnu izložbu u Salonu galerista Antuna Ullricha, izlažući crteže i akvarele nastale u Parizu i pejzaže iz zagrebačke i samoborske okolice. Za vrijeme trajanja izložbe, Benković se ženi Samoborkom Marijom Anger, kolegicom sa slikarskog odsjeka zagrebačke Akademije, te već nakon dva tjedna kreće sa suprugom na putovanje u Sjedinjene Američke Države. U New York stižu iz Bremena brodom Kronprinz Wilhelm, 6. studenoga 1912. godine.
'Preko trnja do slave'
Iako je teško rekonstruirati razloge naglog odlaska, iz Benkovićevih zapisa je vidljivo da se namjeravao vratiti u Hrvatsku: Preko trnja do slave – a bit će ako uzmognem da se svih mogućih neprilika riješim, da se vratim te da veličam taj mili narod naš, da zabilježim njegove patnje velike, njegovu jakost, njegovu gigantsku snagu…
Neprilike koje spominje pratile su ga u dugom razdoblju nakon dolaska: supruga Marija boravila je kod rodbine u Bridgeportu, Connecticut, a on je, uglavnom u hrvatskoj iseljeničkoj zajednici u New Yorku dogovarao različite manje poslove. U dnevniku piše: "Sve mi se čini da mi ne preostaje drugo nego na tom vrlo pješčanom i kamenitom tlu početi bez ičije pomoći raditi i obrađivati – u nadi da će mi poslije teških muka i borbe – donašati plod..." Od pomoći mu je ipak bio tada već slavni Nikola Tesla – sačuvano je njegovo pismo preporuke, koje je sasvim sigurno bilo od koristi prilikom traženja zaposlenja, a Benković ga je zauzvrat portretirao (danas se portret čuva u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu).
Povezavši se s članovima upravo osnovanoga Hrvatskog saveza, Benković izvodi niz narudžaba za udruženje (počasne diplome, spomenice, portret Ante Starčevića), ali i za pojedince kao što su primjerice Baretić, Jerković, Tuškan, Salamon, Juras. Portretirao je i predsjednika Hrvatskoga saveza, Niku Grškovića, ali za sada se ne zna je li koje od ovih djela sačuvano. Kada nađe vremena, Benković se vraća svojoj omiljenoj temi – pejzažu, u Bridgeportu slika lučke prizore s oceana, ali umjesto prigušenih, hladnih boja hrvatskih pejzaža, paletu oživljava jarkim i svijetlim bojama. Jedan dnevnički zapis nagovještaj je boljih vremena: "Nada u konačni uspjeh, veselje na povratak u novi život u domovini, uspjesi i nađeno zadovoljstvo u radu postupno me ohrabruju."
Zaraza španjolskom groznicom
U Bridgeportu se Ivanu i Mariji rađaju sinovi, John (1914.) i Boris (1916.), a 1916. godine obitelj odlazi u Chicago. Odluka o preseljenju nije neobična – u Chicagu, kao i u New Yorku, u to se vrijeme nalazi već mnogobrojna zajednica Hrvata pa Ivan nastavlja s portretiranjem po narudžbi, a 1917. dobiva i stalno zaposlenje kao ilustrator u katoličkome časopisu Extension Magazine. U ilustracijama pripovijedaka dolazi do izražaja njegovo crtačko umijeće pa se iz broja u broj ističe sve većim brojem prikaza, a izrađuje i nekoliko naslovnica, uključujući i naslovnicu za broj posvećen ratnim aktivnostima, u travnju 1918. godine. Slika i prizore iz Chicaga, često za motiv birajući riječne pejzaže i vedute predgrađa.
Umjetnički i životni uspon Ivana Benkovića naglo je prekinula smrt nakon što se zarazio španjolskom groznicom, 23. listopada 1918. godine. Marija se sa sinovima vraća u Samobor 1920. godine, ponijevši sa sobom sve Ivanove radove, skice i bilješke, ali već tri godine kasnije umire ostavljajući sinove na brigu obitelji. Dvojica braće od tada sve do kraja života su nerazdvojna – 1930. godine vraćaju se u SAD, obojica osnivaju vlastite obitelji, a tijekom 2. svjetskog rata u San Diegu angažirani su u dizajniranju aviona B-24, nasljeđujući tako očevu kreativnost. John se nikada više nije vratio u Hrvatsku, a Boris ju je posjetio tek nekoliko godina prije smrti, 2007. godine. Dirljiv je bio njegov prvi susret s očevim djelima u Modernoj galeriji i Kabinetu grafike HAZU-a u Zagrebu te u Samoborskome muzeju s obzirom na to da se vrlo mali broj radova nalazi u posjedu obitelji u Americi.
35 izravnih potomaka
Ivanovi sinovi doživjeli su duboku starost (95 i 96 godina), a danas 35 izravnih potomaka Ivana i Marije živi diljem Sjedinjenih Američkih Država, od Seattlea na zapadnoj obali do Pennsylvanije na istočnoj obali. Obitelj brižno čuva ostavštinu Ivana i Marije Benković – osobne dokumente, pisma i fotografije, Ivanove dnevnike i bilježnice. Prema riječima Ivanova praunuka, Jima Benkovicha jr., u obitelji postoji jaka želja za upoznavanjem obiteljskoga naslijeđa. Mnogi članovi su već nekoliko puta posjetili Hrvatsku, a posebno ih veseli međusobno dijeliti fotografije i priče s tih putovanja.
Sudbina većine umjetničkih djela Ivana Benkovića iz američkog razdoblja za sada je nepoznata. Ovom prilikom autorica teksta moli za pomoć u pronalaženju informacija o samim djelima ili dokumentaciji o životu i radu ovoga, gotovo zaboravljenoga, a važnoga hrvatskog slikara.
