U povodu Dana neovisnosti, najvećeg nacionalnog praznika Sjedinjenih Američkih Država, istog onakvog kakvog mi Hrvati omalovažavamo prepirkama bi li se on trebao slaviti na dan donošenja Deklaracije o neovisnosti ili na dan održavanja prvog višestranačkog Sabora umjesto da oba ta dana proglasimo državnim blagdanima, publicist i sveučilišni profesor Božo Skoko objavio je zanimljiv tekst u kojem spominje događaje vezane uz Hrvate, a koji su ostavili traga u američkoj povijesti.
Tako navodi činjenice o prisutnosti mornara Dubrovačke Republike na Kolumbovim brodovima koji su prvi doplovili do obala tada novog kontinenta. Baš je ta Dubrovačka Republika bila među prvim državama koje su uspostavile diplomatske odnose sa SAD-om. Taj akt, koji je praktično značio međunarodno priznanje SAD-a, zbio se 1776. godine. Spominje Skoko i jedan od tri najstarija restorana u SAD-u koji i danas radi, a pokrenuo ga je Hrvat. Naravno da priča tu ne staje. Prije nego što spomenem još neke Hrvate koji su značajno utjecali, ne samo na američku nego i na svjetsku povijest, vratit ću se malo u sadašnjost.
Tko smo uopće mi Hrvati? Postavljam ovo pitanje najprije zbog sebe osobno, ali i nedavnih provokacija upućenih Danijelu Subašiću, vrataru hrvatske nogometne reprezentacije. Prezime Gugo može se pronaći u čak 29 zemalja svijeta. Nema nikakvog dokaza jesu li Guge koji se u katoličkim crkvenim knjigama prvi put spominju 1734. godine u okolici Knina, potomci nekih doseljenika ili su ovi u svijetu potomci nas Guga iz Hrvatske. Jedino što pouzdano znam jest da svi moji preci žive u Hrvatskoj, govore hrvatskim jezikom, s koljena na koljeno prenose hrvatsku tradiciju, kulturu, mitove, legende, vjerovanja uključujući i našu katoličku vjeru barem tri stoljeća. Prema nekim zapisima, koje još moram malo detaljnije proučiti, radili su to barem pet stoljeća dulje, ali na nekom drugom prostoru koji danas administrativno ne pripada hrvatskoj državi. Međutim, i u Bosni i u Hercegovini Hrvati su konstitutivni narod.
Čak i kad bih imao dokaz o tome da su Guge potomci nekih doseljenika iz jedne od 29 zemalja u kojoj je moguće pronaći to prezime, zar bih se trebao smatrati pripadnikom nekog drugog naroda, a ne hrvatskog? Naravno, bilo bi to suludo. Nažalost, nešto baš tako suludo i izvan svake pameti događa nam se svakodnevno i strašno opterećuje hrvatsko društvo. Rekao bih čak da se takve rasprave namjerno nameću kako bismo se iscrpljivali u besmislenim politikantskim napetostima, umjesto da sav kreativni potencijal, a društvene rasprave također su dio toga, okrenemo na socijalni i gospodarski razvitak Hrvatske.
Nakon što se obranama kaznenih udaraca na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji proslavio Danijel Subašić, dio srbijanskih medija požurio je morbidnim pamfletima u kojima se tom čovjeku prebrojavaju krvna zrnca. Nije to prvi put da se raspravlja o podrijetlu Danijela, sina kojem se majka zove Boja, a otac Jovo i koji je još prije nekoliko godina izjavio da je Hrvatska njegova jedina domovina, a da je on Hrvat i katolik koji je primio sve katoličke sakramente.
U Tehničkom muzeju u Zagrebu postoje dokumenti na kojima se Nikola Tesla izjašnjavao kao Hrvat pravoslavne vjere. Njega također "komšiluk" svojata. U čemu pronalaze argumente za to prisvajanje znanstvenika bez kojeg bi danas svijet izgledao puno drukčije? Riječ je o tome da velikosrpska propagandna mašinerija baš zbog takvih stvari ustrajava na politici po kojoj pripadnici srpske pravoslavne crkve ne mogu biti ništa drugo nego Srbi. Zbog činjenice da je na proglašenju bana Josipa Jelačića znakove banske časti uručio patrijarh pravoslavne crkve, velikosrpska mašinerija i tog hrvatskog velikana svojata kao pripadnika srpskog naroda. Bilo je tragikomično kad je prije nekoliko godina Milorad Pupovac u jednoj televizijskoj emisiji pokušao objasniti kako je Josip Jelačić Srbin zato što u dokumentima s austro-ugarske vojne akademije njegovo ime Josip piše u njemačkom obliku Jozef. Pupovac je to protumačio kao Josif, što je, po njemu, srpski oblik imena Josip.
Teško je dokučiti kako su počeli svojatati Ruđera Boškovića i još neke hrvatske velikane, ali kad je u pitanju velikosrpska propaganda, istina ionako nije previše važna. Manje je teško shvatiti zašto su se "komšije" i njihovi istomišljenici u Hrvatskoj uhvatili baš Subašića i to baš sada.
Nakon punih 20 godina, Hrvatska je opet među osam najboljih nogometnih reprezentacija svijeta, a veliku zaslugu za to ima baš Danijel Subašić, čovjek koji prije početka svake utakmice glasno pjeva hrvatsku himnu visoko podignuta čela i s rukom na srcu. Uhvatili bi se oni već i ranije Rapaića, Prše ili još nekih hrvatskih reprezentativaca, ali Hrvatska tada nije pobjeđivala, pa ih to nije tako boljelo.
Koliko god se ovaj primjer sa Subašićem činio marginalnim i mizernim, on ipak zadire duboko u srž hrvatskog društva. Političko stanje u Lijepoj Našoj takvo je da smo još uvijek opterećeni brojnim raspravama o našoj prošlosti. Korijen im je uvijek isti – postupanje većinskog hrvatskog naroda prema srpskoj nacionalnoj manjini. Priznajem pravo svakom da se nacionalno izjašnjava kako god želi, ali znamo li mi uopće koji su naši pravi korijeni i tko je odakle došao na područje današnje Republike Hrvatske?
Zar nas u pripadnosti nekom narodu ne bi trebali određivati jezik, kultura, običaji, tradicija, vrijeme provedeno na nekom teritoriju... Profesor Paško Pajić iz Knina napisao je prije par desetljeća odličnu, obimom stranica neveliku, ali sadržajem jako veliku knjigu "Hrvatski kraljevski grad Knin". U njoj je vrijedni profesor donio popis prezimena katoličkih obitelji koje su na početku 18. stoljeća, točnije oko 1730. godine, živjele na području Knina. Među ostalima tamo se spominje i nekoliko obitelji Starčević.
U vrijeme početka Domovinskog rata baš su neki Starčevići iz Knina bili među vatrenijim pristašama velikosrpske politike. Da, nositelji istog prezimena kakvo je nosio Ante Starčević. Tko će mi sad reći koji Starčevići su Hrvati, a koji Srbi? Kako se uopće dogodilo da neki Starčevići postanu Hrvati, a neki Srbi? Trebalo bi mnogo više prostora od onoga što mi nudi ova kolumna da bih prepričao kako je Srpska pravoslavna crkva dobila u vlasništvo zemlju od Habsburške Monarhije i kako je tu istu zemlju davala ljudima koji su pristali s katoličke prijeći na pravoslavnu vjeru. Zapisi o tome postoje i u njima se samo na području Knina spominju imena Marića, Jelića, Atlija, Sinobada... Valjda već i ove činjenice pokazuju koliko su besmislene rasprave o tome kojem narodu pripada netko čiji preci već stoljećima žive na nekom području govoreći jezik koji se tu govori, poštujući običaje, kulturu i tradiciju lokalnog kraja.
...pročitala sam i vidjela to u Kuriru...nisam se mogla načuditi do kud ide njihovo rezoniranje...to je dno dna,ali najbolje što smo mogli napraviti,uopće ne reagirati na takove bedastoće...