Iz daleke Kalifornije doletjeli su mladenci našega porijekla: Marijana Brozić i Mato Kusalo s kumovima i ostalom svatovskom svitom da bi u starom zavičaju, u tradicionalnim narodnim nošnjama uplovili u bračnu luku. To ih je stajalo "samo" 70 tisuća dolara, piše Matica iz 1984.
Vjenčanje Mata Kusala, iz malog sela Gromača iz dubrovačkog primorja, i Marijane Brozić, koja je s otoka Krka po ocu i iz Požege po majci, izazvalo je veliki interes brojnih inozemnih turista i Dubrovčana.
"Kada je to prijepodne, a bilo je lijepo i sunčano, vozila kolona od desetak okićenih automobila ovdje na Pločama, mislila sam da je riječ o nekom 'običnom' vjenčanju. Ali, kada sam vidjela žene i muškarce obučene u staru narodnu nošnju i čula svatovsku zdravicu: 'Da mu rodi vinograd i šenica bjelica i djevojka djetića', shvatila sam da se događa nešto neobično", priča Jele, prodavačica u dućanu na Pločama.
Kolona od 24 svata s barjaktarom na čelu krenula je od Ploča prema Stradunu do crkve sv. Vlaha izazivajući pozornost brojnih turista.
"Narodnu nošnju skupljali smo od Vukova klanca do Cavtata. To blago moguće je naći još samo u nekim kućama u dubrovačkom primorju i Župi dubrovačkoj i, naravno, konavosku u Konavlima. Ova se nošnja čuva kao svetinja, kao dug i poštovanje prema precima. Nošnja koju nosi muškarac sastoji se od devet dijelova te srebrnog noža i svatovske puške. Ona stoji cijelo bogatstvo jer je izvezena srmom, okićena pozlaćenim srebrom i ukrašena raznim drangulijama", otkriva Pero Glumac, naš istaknuti iseljenik, veliki rodoljub i zaljubljenik Dubrovnika.
"Koliko je to vjenčanje stajalo", pitam.
"Računajući put od Sjedinjenih Američkih Država do Dubrovnika i ono što se ovdje potrošilo, oko 70 tisuća dolara. Velik je to novac, ali nije ništa u usporedbi s činjenicom da se naš Mato oženio u svojoj zemlji, u našem Dubrovniku i njegovoj Gromači", odgovara Pero.
"Osim onog već sada famoznog svatovskog kruga po Stradunu, sigurno je još toga bilo", znatiželjan sam.
"Svakako! Da samo znaš kakvu su nam večeru priredili u hotelu Libertas, gdje smo jeli, pili, pjevali, plesali i balali linđo do zore. A tek ono sutradan na Gromači. Tamo u ambijentu ognjišta Matove rodne kuće vrtjeli su se janjci, rezao pršut i stotinu drugih đakonija, a o vinu da ti i ne govorim", tvrdi naš sugovornik.
Mladence sam pustio da naprave svoje i da se odmore, a zatim sam ih upitao za junačko zdravlje i prve dojmove iz novog života u starom zavičaju.
"Na samom vjenčanju, obučena u narodnu nošnju dubrovačkog primorja, osjećala sam se neobično, ali je bilo ugodno. Nikad nisam ni slutila da ću nešto slično doživjeti i vidjeti, niti sam u snu pomislila da će me za samo vjenčanje oblačiti stare žene iz primorja i pjevati mi pritom. Ja, nažalost, malo teže govorim hrvatski jezik jer sam rođena u Kanadi, pa vam ne mogu reći sve ono što bih htjela", naglašava vesela Marijana.
"Kad su moji prijatelji mislili da sam se zaputio na put kojim idu neženje, ja sam se, eto, oženio. Napravio sam to na način koji je dostojan moje velike ljubavi prema domovini, Dubrovniku i rodnoj Gromači. Učinio sam to na radost i veselje svojim roditeljima, rodbini i prijateljima", priznaje Mato Kusalo.
"Već sam 16 godina u Kaliforniji. Tamo imam svoj servis za automobile. Mnogo radim, ali i zaradim. Kupio sam kuću ovdje u Lozici i sad ću, kao oženjen čovjek, sa svojom Marijanom svako ljeto u zavičaj. Vuče ta naša domovina kao magnet", zaključuje naš sugovornik.
Mato Jerinić, 1984.
