Hrvatska zajednica u Moliseu najstarija je u Italiji. Nedavno su njezini članovi obilježili 500 godina od dolaska, kako na svom jeziku kažu – s one bane mora. Računa se da su bježeći pred Turcima došli s područja između Cetine i Neretve, ali i šire. Bilo je to, prema legendi, jednog petka u svibnju pod vodstvom vojvode Mirka. S vremenom je Mirko od imena postalo moliško prezime.
Danas su moliški Hrvati naseljeni u tri naselja. U Mundimitru, Filiču i Kruču samo ih je dvije tisuće, dok ih u iseljeništvu ima znatno više. Žive po cijeloj Europi, u SAD-u i zapadnoj Australiji. Smješteni u brdima u zaleđu Pescare, stoljećima su živjeli u izolaciji. Do prije 50-ak godina nije bilo jednostavno spustiti se u dolinu, a i današnja je cesta uska, puna zavoja i kada zaledi najbolje je biti gdje jesi.
Dobra strana izolacije jest to što su sačuvali svoj arhaični jezik. To je jezik koji se s hrvatske strane Jadrana govorio u doba Marka Marulića. On je tijekom stoljeća primio vrlo malo talijanskih riječi pa i danas lokaliteti oko Mundimitra imaju hrvatske nazive, poput lokaliteta Selo, gdje je smještena crkva svete Lucije ili Izer, što znači jezero. U nazivima stabala i raslinja nalazimo mnogo sličnosti s našima.
VIŠKA POGAČA U GASTRO PROGRAMU
Prije dvadesetak godina Agostina Piccoli, moliška Hrvatica i uz to kroatistica, započela je pisati Moliško-hrvatski rječnik. Tragična smrt u prometnoj nesreći spriječila ju je da ga dovrši pa je njoj u čast to učinio njezin suprug Antonio Sammartino, koji je ujedno osnovao i Fundaciju Piccoli. Kasnije je objavljena i gramatika te mnogobrojne knjige, među kojima i vrlo ozbiljne povijesne studije, a godinama se organizirao niz simpozija i kulturnih manifestacija.
Jedna od njih je "Lito s nami, lipo s nami", koja traje cijeli kolovoz, a tada moliški Hrvati rasuti po svijetu dolaze u rodni kraj na godišnji odmor. U sklopu moliškog ljeta pod naslovom Multietnika predstavlja se gastronomija. Tada se okupljaju iseljeni Moližani i pripremaju specijalitete iz država iz kojih dolaze. Moliška gastronomija temelji se na sličnim sastojcima kao dalmatinska.
U kreiranju ovogodišnjega programa Multietnike splitska podružnica Hrvatske matice iseljenika predložila je višku pogaču. Ona se priprema od dva lista dizanog tijesta između kojih se stave crveni luk i slane srdele, a u modernijoj verziji dodaje se još i kuhana rajčica. Priređena je u pekari iz Mundimitra, a korišten je recept iz kuharice ''Škoj na pjat'' koju je objavila osnovna škola u Visu. Posjetiteljima manifestacije ponuđeno je više od 250 porcija viške pogače uz prospekta i drugi promotivni materijal Turističke zajednice grada Visa. Osim hrvatskog štanda, bili su tu i rumunjski, norveški, austrijski, poljski, kubanski te štandovi svih triju hrvatskih sela iz Molisea.
MUNDIMITAR – GRAD POEZIJE
U Fundaciji Piccoli odavno su uočili talentiranost lokalnog stanovništva za pisanje poezije. Svake godine tim povodom organizira se međunarodni natječaj te se dodijele priznanja najboljim pjesnicima na tzv. hrvatskoj večeri. Mnogi drže da je Mundimitar "najpjesničkije" mjesto na svijetu pa je stoga proglašen gradom poezije.
Na Hrvatskoj večeri bili su prisutni mnogobrojni kulturni djelatnici, ali i predstavnici lokalnih vlasti. Kuriozitet je bilo i predstavljanje knjige poezije i proze pod naslovom Origami, a napisali su je zajedno Giuliana Bagnoli i lokalni plemić Luigi Mattarocchia de Capoa D'Amico San Felice dei principi di Viggiano (skraćeno Luigi de Capoa), čiji su preci ustupili svoje zemlje na korištenje Hrvatima kada su bježeći pred Turcima preplovili Jadransko more.
Iste večeri predstavljena je i izložba In partibus Dalmatie, autora Luigija Murola, koja je na devet panoa prikazala dokumente iz 16. stoljeća koji su pohranjeni u arhivima pokrajine Abruzzo. Osim što je iz njih vidljiva trgovačka razmjena dviju obala, zanimljivo je i to da je dokumentirano što su stanovnici s hrvatske obale u to vrijeme naučili svoje prekomorske susjede. Bilo je to umijeće soljenja srdela, sušenje ribe (mol, bakalar), pravljenje kobasica i sušenje pečenica, što oni do tada nisu znali.
LITERARNI NATJEČAJ I PRVENSTVO U PLJOČKANJU
Vrhunac Hrvatske večeri bilo je proglašenje pobjednika literarnog natječaja. Ocjenjivački sud dodijelio je prvi put u 18 godina prvo mjesto pjesmi koja je napisana na standardnome hrvatskom jeziku. Autorica je pjesme je Janja Zorić iz mjesta Mesihovine pokraj Tomislavgrada.
Pjesma nosi naslov Putovanje, u sjećanje na pretke koji su bježeći od Turaka u želji da sačuvaju svoju vjeru savili gnijezdo u Moliseu. Drugo mjesto osvojio je Rocco Giorgetta pjesmom Noča oš dan, a treće Gianluca Miletti pjesmom Bid živ. Oboje su iz Mundimitra i pišu na moliškom hrvatskom jeziku.
U sklopu ovih manifestacija održano je i prvenstvo u pljočkanju. To je igra koja se prema pravilima može usporediti s boćanjem ili balotama u Dalmaciji, a baca se oveći kamen ili pljočka. Zanimljivo je da se ta igra, pod istim nazivom i pravilima, još uvijek igra u Baćini.
Osim u ova tri moliška sela, Hrvati su živjeli i u gradiću Vastu smještenom na jadranskoj obali u susjednoj pokrajini Abruzzo. Ulice u Vastu nose nazive poput Dalmazia, Ragusa, Zara, Sebenico, Lesina, Braca. Tamo je postojala velika hrvatska kolonija već u 14. stoljeću pa se smatra da su baš oni podigli crkvu svetoga Nikole slavenskog, u kojoj je do danas sačuvan samo oltar jer je crkva tijekom stoljeća doživjela mnogobrojne preinake.
I broj hrvatskih obitelji u Vastu s vremenom se smanjivao te ih je već 1522. godine bilo pedesetak, a poslije su se sasvim asimilirali. Međutim, ostala su hrvatska prezimena poput: Stanisci, Schiavone, Di Spalatro, Spalatino, Marcovecchio, Besca, Bracone, Bucchicchio, Busico, Lalli, Matassa, Mattiaccio, Miri, Miscione, Peca, Radoccia, Rosica, Santicchia, Silla, Suriani, Tenisci i Teti.
Branka Bezić Filipović
