Središte zlatne groznice

Upoznajte Australiju, "mladi" kontinent i dom 130 tisuća Hrvata

GettyImages
19.02.2019.
u 12:42

Nakon Drugoga svjetskog rata mnogi Britanci, Grci, Talijani, a među njima i veliki broj Hrvata, doselili su u Australiju. Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća pojačano je doseljavanje stanovništva iz Azije

Australija je "mladi" kontinent na kojem žive mnoge etničke skupine, a među njima je i znatan broj hrvatskih iseljenika. Kada govorimo o Australiji kao "mladom" kontinentu, tada se koristimo ovim izrazom gledajući na ovu daleku zemlju iz naše europske perspektive. Obično počnemo navoditi stoljeća od dolaska nizozemskog moreplovca Abela Tasmana na otok koji će se poslije po njemu nazvati Tasmanija ili od uplovljavanja kapetana Jamesa Cooka u zaljev Botany. 

Međutim, Australija je kontinent koji je naseljen najmanje 40 tisuća godina. Toliko na njemu žive Aboridžini (Aborigines), domorodačka plemena. Istraživači australske prošlosti misle da su Aboridžini podrijetlom iz Azije i da su naselili australski kontinent još u vrijeme posljednjega ledenog doba došavši s otoka Nove Gvineje i Bornea. U Australiji su stvorili vlastitu kulturu društvenog života živeći kao nomadi ili polunomadi, baveći se lovom i skupljanjem plodova. Provodili su miran život koji su prekinuli Europljani svojim dolaskom krajem 18. stoljeća.

Iako su Portugalci još u 15. stoljeću pokazivali zanimanje za legendarnu Južnu Zemlju (Terra Australis), ipak na svojim pomorskim pothvatima nisu poduzimali nikakva putovanja prema dalekom jugoistoku jer su bili zadovoljni svojim uspjesima u trgovini s Indijom i Afrikom. 

Španjolci su u 16. i 17. stoljeću polazili istraživati južni dio Tihog oceana, ali ni oni nisu ostvarili neke uspjehe, pa će Australija ostati sve do 1606. godine Zapadu nepoznata. Tada su Nizozemci preuzeli ulogu istraživanja toga dijela svijeta te su te godine otkrili prolaz između australskoga kopna i Nove Gvineje. Godine 1642. nizozemski istraživač i pomorac Abel Janszoon Tasman u vodama južno od Australije otkrit će otok koji će po njemu biti nazvan Tasmanija. Nizozemski su pomorci ploveći prema Indoneziji često nailazili na zapadne i sjeverne obale Australije, a otkrivenu su zemlju jednostavno nazvali Nova Nizozemska. Kako su na ovome kontinentu nailazili na vrlo loše prilike i siromašnu obalu, misleći da za europsku trgovinu nema ovdje ništa zanimljivo, odustali su od novih istraživanja i nitko se nije ni pokušavao ondje stalno nastaniti.

Britanske ekspedicije u tom pogledu bile su poduzetnije. One su poticane jačanjem britanske pomorske moći, a zatim i prosvjetiteljskim idejama 18. stoljeća, potkraj 17. stoljeća pošle prema Australiji. Prva je ekspedicija (1687. – 1688.), na čijem je čelu bio William Dampier, doprla do sjeverne Australije, a druga  je 1699. godine otkrila zapadnu obalu ovoga kontinenta. Poslije je kapetan James Cook 1768. zaplovio iz Engleske na trogodišnju ekspediciju prema Australiji te došao do zaljeva Botany na istočnoj obali Australije, a otkrivena zemlja označena je na kartama kao Novi Južni Wales.

Dvije dodatne Cookove ekspedicije 1770. godine, kojima je oplovio istočnu obalu Australije, dale su više informacija o novom kontinentu. Te su ekspedicije ostale samo na tome da zadovolje znanstvenu radoznalost, nije se razmišljalo o naseljavanju ovoga kontinenta iako je imao veliku stratešku važnost.

Prvi europski doseljenici

Prvi europski doseljenici u Australiju su pošli nakon što su Britanci u američkoj borbi za samostalnost izgubili kolonije u Sjevernoj Americi. Kako nisu više mogli slati svoje kažnjenike u Ameriku, potražili su rješenje u novim kolonijama. Britanska je vlada 1786. donijela odluku o osnivanju kažnjeničke kolonije u Australiji, nakon čega je već 1787. pod zapovjedništvom Artura Phillipa isplovila flota od osam brodova s 1100 ljudi, od kojih je 350 bilo slobodno, a ostali su bili kažnjenici. 

Prva je flota s robijašima, vođena zapisima kapetana Cooka, stigla u zaljev Botany 18. siječnja 1788. Očekivali su mjesto na kojemu je trebala biti lijepa luka okružena plodnim pašnjacima, ali ugledali su samo šikaru prošaranu eukaliptusom koja se pružala prema obzoru. Potražili su pogodnije mjesto, no ipak su se tu iskrcali 26. siječnja 1788. godine. Tada je u zaljevu Botany osnovano prvo naselje Europljana na australskom kontinentu, pa se taj datum danas u Australiji slavi kao državni praznik (Australia day).

Arthur Phillip trudio se podići ovu koloniju, ali tih prvih godina žetve nisu bile rodne pa su oskudijevali hranom. Teren oko Sydneya bio je pjeskovit i neplodan za poljodjelstvo, doseljeni kažnjenici nisu se ozbiljno prihvaćali posla, a njegova posada odala se pijanstvu. 

Godine 1790. stiglo je još kažnjenika u koloniju, od kojih je polovica bila previše bolesna da bi radila. Kako bi ublažio sve veću potištenost osuđenika, Phillip je njihovo dobro vladanje počeo nagrađivati zemljom pa je tako udario temelje kolonije. Sve je ukazivalo na to da će mlada kolonija ipak poživjeti.

Godine 1792. Arthur Phillip napustio je Australiju, a svojemu je nasljedniku (Hunteru) ostavio u nasljedstvo da obuzdava vojsku koja se bavila prodajom pića. Vojnici su sebi pribavljali velike komplekse zemlje koju su za njih obrađivali robovi i kažnjenici. U to vrijeme dolazi u Australiju časnik John MacArthur  koji pokreće proizvodnju vune. U tu je svrhu dovezao ovce iz Indije i Irske, zatim nekoliko ovaca iz Kape Towna koje su bile "fine merinos" te nekoliko običnih iz Kapa. Njihovim križanjem nastala je nova vrsta ovce koja je davala najveću ekonomsku korist. 

MacArthur je po nalogu državnoga tajnika iz Londona dobio od australskoga guvernera 2000 hektara zemlje za uzgoj ovaca, a uz to je dobio i kažnjenike za pastire. Potom je guverner i drugima davao zemlju za ispašu stoke te je tako udaren temelj gospodarstvu Australije.

Razvoj australskoga gospodarstva početkom 19. stoljeća počeo je privlačiti i druge slobodne doseljenike, ali je isto tako nastavljeno slanje kažnjenika u Novi Južni Wales do 1850., a na Tasmaniju do 1852. Procjenjuje se da je u te kolonije stiglo ukupno oko 150 tisuća kažnjenika, među kojima je bilo oko 20 posto žena. Trećina su bili Irci.

Kako je naseljavanje Zapadne Australije počelo nešto kasnije (1829.), tako je ovdje i proces dovoženja kažnjenika trajao duže, ali je on i za ovu koloniju okončan 1868. godine. Nakon otkrića zlatnih polja (1851.) naglo je počeo rasti broj stanovnika Australije. U to su se vrijeme naseljavali Englezi, Škoti i Irci, a kasnije i Kinezi. Stanovništvo je bilo koncentrirano uglavnom u gradovima na obalama, dok je gustoća stanovništva u unutrašnjosti ostala dosta niska.

Australija se u početku sastojala od šest odvojenih kolonija. Svaka je imala svoju administraciju, no potpadala je pod vrhovnu britansku vlast. Tri je kolonije osnovao Novi Južni Wales: Tasmaniju, Victoriju i Queensland, dok je Južnu i Zapadnu Australiju osnovala izravno Engleska. Tasmanija je 1823. proglašena samostalnom kolonijom, Victorija je postala samostalnom kolonijom 1851., Queensland 1859., a Zapadna je Australija dobila autonomiju tek 1890. 

U Južnu su Australiju došli prvi kolonisti tek u veljači 1836. i osnovali grad Adelaide. Ova je kolonija dobila svoj ustav 1850., a 1851. godine sastalo se njezino prvo vijeće. Ovih se šest australskih kolonija tijekom 19. stoljeća više među sobom nadmetalo nego što je surađivalo. Međutim, jačanjem poljodjelstva i industrije ukazala se potreba za tješnjom suradnjom, pa su počeli raditi na ujedinjenju. Još 1847. ujedinjenjem se počeo baviti britanski tajnik za kolonije Earl Grey. 

Na to ih je potaknula potreba za ujednačavanjem zakona o useljavanju, kao i težnja ujedinjenih sindikata i stranke rada da se ujednači zakon o radu. Od godine 1855. svaka je kolonija imala svoga guvernera kojeg je imenovao kralj, a onaj u Sydneyu dobio je naslov glavnog guvernera. Od te je godine svaka kolonija imala i svoje zakonodavno tijelo.

Australski savez

Godine 1900. prihvaćeno je u britanskome Parlamentu osnivanje australskoga saveza (Commonwealth of Australia), a počeo je vrijediti od 1. siječnja 1901. Po ustavu iz 1900. godine Australija je savezna država sastavljena od šest država. Tim je činom Australija postala nezavisna država, iako je i dalje ostala dominion Britanskoga Kraljevstva i zadržala je blisku povezanost s bivšim vladarom. Zakonodavstvo vrši kralj kojega zastupa glavni guverner i parlament koji je sastavljen od Senata i Doma zastupnika u razmjeru prema broju stanovnika svake države. 

Oni se biraju na tri godine. Glavni guverner može raspustiti obje kuće. On imenuje ministre koji su odgovorni parlamentu. Sjeverni teritorij nema položaj države, već je podređen neposrednoj upravi saveznih tijela. Još je godine 1856. kolonija Victorija ograničila doseljavanje Kineza, a godine 1902. za cijelu je zemlju donesen Zakon o ograničavanju useljavanja. Prema tom su zakonu doseljenici morali govoriti jezikom Europe, a to je označilo početak politike bijele Australije koja će biti ukinuta 1966. godine.

Nakon Drugoga svjetskog rata mnogi Britanci, Grci, Talijani, a među njima i veliki broj Hrvata doseljavaju u Australiju. Od sedamdesetih godina prošloga stoljeća pojačano je doseljavanje stanovništva iz Azije.

Australija se sastoji od šest saveznih država i dva teritorija (Sjeverni teritorij i Teritorij glavnoga grada Canberre). Područja pod administracijom Australije, a koja nisu uključena u savez, jesu otočje Norfolk, otoci Ashmore, Cartier, Heard i McDonald, otočje Cocos (Keeling), otok Christmas, otoci Koraljnog mora i Australski antarktički teritorij.

Moderna je Australija multikulturalna i višerasna država u kojoj su Aboridžini dugo vodili bitku da budu uključeni u društvo te da osiguraju svoje pravo na zemlju i građanske slobode. Ta je manjina najsiromašnija skupina u Australiji koju obilježava velika nezaposlenost, nepismenost, kriminal i alkoholizam. Aboridžini su često i žrtve nasilja, a statistike govore da im je prosječan životni vijek kraći za 17 godina u odnosu na prosječnog Australca. U veljači 2008. godine australski se premijer Kevin Rudd u dirljivom govoru uime australske države ispričao Aboridžinima zbog povijesne nepravde nanesene domorodačkom stanovništvu jer su im vlasti u 20. stoljeću oduzimale djecu rođenu u mješovitim brakovima, a što su Aboridžini širom zemlje dočekali sa suzama u očima. Premijer je ovo nazvao mrljom na duši naroda koju ovim činom isprike želi ispraviti.

Aboridžinima sigurno neće pomoći isprika, ali ovom odvažnom odlukom australske vlade "da prizna počinjenu nepravdu prema starosjediocima u prošlosti učinjeni su konkretni potezi čiji je cilj izmirenje utemeljeno na međusobnom poštovanju", kako je istaknuo papa Benedikt XVI. u luci u Sydneyu 17. srpnja 2008., kada je pohodio Australiju u povodu proslave Svjetskoga dana mladih.

Victorija savezna država Australije

Victorija je površinom najmanja i najgušće naseljena savezna država Australije koja na sjeveru graniči s Novim Južnim Walesom, na zapadu s Južnom Australijom, a na jugu morskom granicom s otočnom saveznom državom Tasmanijom. Ova država obuhvaća dio Australskih Alpa, čiji je najviši vrh Bogong s 1986 m, te stepsko i pustinjsko područje na sjeverozapadu koje je u zapadnom dijelu intenzivno obrađena ravnica, a i obalni je pojas plodna nizina.

U ovoj saveznoj državi živi oko 5,5 milijuna stanovnika različita etničkog i rasnog podrijetla. Glavni je grad Melbourne s 3,7 milijuna stanovnika, a uz njega su veći gradovi Geelong (154 150 stanovnika), Ballarat (80 330 stanovnika) i Bendigo (75 857 stanovnika). U ovom dijelu Australije klima je umjerena, jako slična sredozemnoj i srednjoeuropskoj klimi, s blagom zimom i umjereno vrućim ljetom, a u vrijeme australskoga ljeta u siječnju i veljači može doći i do većih valova vrućine koji ne traju dugo. Planine su prekrivene šumom eukaliptusa koje u vrijeme australske zime mogu biti prekrivene i snijegom. 

U Victoriji nakon Tasmanije najviše je oborina godišnje. U prosjeku je više kiše u južnim planinskim predjelima nego na sjevernom dijelu stepskoga i pustinjskoga područja. Po gospodarskome značenju Victorija je druga država Australije, nakon Novoga Južnog Walesa. Oko 60 posto površine koristi se kao poljoprivredno zemljište. U obalnom dijelu uzgajaju se žitarice i krumpir, a u natapanim predjelima oko rijeke Murray uzgaja se voće. Oko 20 posto ukupno zasijanih australskih površina nalazi se u Victoriji.

Polovica australske proizvodnje duhana dolazi iz ove države. Stočarstvo (ovčarstvo, svinjogojstvo i mliječno govedarstvo) razvijeno je na sjevernome podnožju Australskih Alpa i u stepskom području. Zemlja je glavna u proizvodnji mlijeka, maslaca i sira, a među vodećim je u proizvodnji vune. Razvijeno je ribarstvo i akvakultura.

Jedini je australski proizvođač lignita, a važna su i ležišta nafte kao i prirodnoga plina (Gippsland). U Victoriji se nalazi i povijesno središte zlatne groznice u gradovima Bendigo, Ballarat, Forstville i Stawel, a današnji udio nacionalne proizvodnje zlata od jedan posto nije od velike važnosti. Industrija zapošljava oko 15 posto radne snage, a to su metalurgija, strojogradnja, automobilska industrija, petrokemijska, prehrambena, kemijska i vojna industrija, kao i proizvodnja nafte.

Melbourne

Nakon Sydneya Melbourne je po veličini drugi grad na australskome kontinentu te glavni grad savezne države Victorije. Kolonija i savezna država Victorija prozvana je po kraljici Victoriji (1819. – 1901.), a njezin je glavni grad dobio ime po tadašnjem britanskom premijeru i kraljičinu savjetniku koji se zvao William Lamb, Second Viscount Melbourne (1779. – 1848.).

Grad je smješten na jugu Australije u prekrasnu i gotovo zatvorenu zaljevu Port Phillip, koji je 1835. privukao britanske useljenike, zemljoradnike stočare i kopače zlata. Kroz grad teče nekoliko rijeka, a najpoznatija i najvažnija jest Yarra u koju se ulijevaju manje rijeke i potoci. Na ušću rijeke Yare smještena je gradska luka. U zaleđu grada nalazi se planinski vijenac kao početak gorja koje se proteže preko istočne Australije. Melbourne je neko vrijeme bio i glavni grad Australije, u stalnom nadmetanju sa Sydneyem za ovo prvenstvo, dok se napokon nisu dogovorili o osnutku glavnoga grada Canberre na teritoriju Novoga Južnog Walesa, čiji je teritorij izdvojen te se nalazi pod upravom savezne vlade. 

Izgradnja glavnoga grada počela je 1913. godine. Melbourne je poseban kako po svojoj arhitekturi tako i po stanovništvu koje danas živi u njemu. Gradu nisu udarili temelje kažnjenici dovedeni iz Britanije, nego zemljoradnici, stočari i kopači zlata. Od 1802. godine, kada su se prvi engleski zemljoposjednici naselili na području današnjeg Melbournea, počelo je njegovo naglo naseljavanje. Populacija grada posebno je porasla nakon Drugoga svjetskog rata kada u ovaj grad doseljavaju mnogi imigranti iz Europe i Azije, Britanci, Grci, Talijani, Kinezi, Irci, Hrvati i Vijetnamci. 

Danas je među stanovnicima Melbournea najbrojnija grčka etnička zajednica, tako da ovaj grad nakon Atene smatraju najvećim grčkim gradom. Ova etnička, kulturna i vjerska raznolikost utjecala je na kulturni razvoj grada, tako da je Melbourne postao kulturnom prijestolnicom Australije u koju su se slile europske i azijske zajednice koje su donijele sa sobom i svoju kulturu. Upravo se ovdje razvila lijepa mješavina kazališne, glazbene, likovne i literarne umjetnosti, ali i kulture života i prehrane.

Svi ti utjecaji različitih kultura daju Melbourneu posebnu živost i privlačnost. U gradu se nalaze dva velika sveučilišta, "The University of Melbourne" osnovan 1853. i "Monash University" otvoren 1958., koja se ubrajaju u osam vodećih znanstvenih australskih sveučilišta. Tamo gdje tradicije nema nastojalo se stvarati tradiciju, pa ćemo danas u gradskoj jezgri Melbournea naći rezidenciju guvernera države Victorije koja je 1840. godine sva u dijelovima uvezena iz Britanije te je ovdje ponovno podignuta. A godine 1934. uvezena je iz britanske grofovije i roditeljska kuća slavnog pomorca kapetana Jamesa Cooka, koja danas ukrašava parkiralište kao "Kuća kapetana Cooka". 

U središtu grada nalazi se pješačka zona s mnogim arkadama ispod kojih su trgovine. Gradski trgovi, parkovi, moderne visoke zgrade koje gradu, promatrajući ga izdaleka, daju njegov prepoznatljiv izgled, široke ulice i brojna područja prekrivena zelenilom, ukazuju na promišljenu i dobro osmišljenu plansku izgradnju grada i naprednu urbanu kulturu.

Melbourne je postao financijskim centar. Njegovo se područje danas sastoji od gradske jezgre kojoj su pripojena mnoga lokalna upravna područja, tako da se ono od sjevera prema jugu proteže više od 70 kilometara, a od istoka prema zapadu 50 kilometara. Gravitiraju mu i gradovi sateliti, od kojih je najvažniji Geelong.

 

"Ruka Gospodnja bijaše nad njima" o 50 godina pastoralne skrbi među Hrvatima Melbournea, 2014.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije