Katkada nas biografije pojedinaca potaknu na razmišljanje o snazi ljudske psihe kada unatoč teškim životnim situacijama uspiju naći snagu za novi početak.
Na takvo razmišljanje svakako nas može potaknuti biografija arhitekta Dragana (Rudolfa) Petrika koji je rođen u Požegi 1901., a umro u Cape Townu 1988. godine.
Uvidom u samo nekoliko činjenica iz njegove biografije može se zaključiti da je bio nemirnog i snažnog duha te da je imao osjećaj za socijalnu pravednost.
Pratite Moju Hrvatsku na Facebooku i prvi doznajte što je novo u iseljeništvu!
Kao arhitekt, bavio se urbanizmom, projektiranjem, nastavom na fakultetu, pisao udžbenike, patentirao vlastite ideje, predlagao uređenje prostora četvrtinu stoljeća unaprijed.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata spašavao je Židove od progona.
Sa sinom u El Shattu
Dragan Petrik rođen je kao treće od četvero djece u građanskoj obitelji. U stručnoj javnosti poznatiji je njegov stariji brat, akademik prof. dr. Milivoj Petrik (1894. - 1979.), svjetski poznati stručnjak za hidrotehniku.
Bez obzira na često mijenjanje mjesta stanovanja u djetinjstvu (Požega, Slavonski Brod, Osijek, Zagreb), stekao je kvalitetno obrazovanje.
Nakon mature upisao je Tehničku visoku školu, Arhitektonski odjel u Zagrebu i diplomirao 1924. godine.
Kao mladi inženjer radio je u Zagrebu, a poznato je da je sudjelovao u rekonstrukciji zdravstvenih građevina.
Zbog neslaganja s političkim prilikama, nakon kapitulacije Italije, 1943. otišao je u partizane (nikada nije bio komunist) te se stavio na raspolaganje Narodnome organizacijskom odboru.
Kao tehnički referent u Komandi srednjodalmatinskoga otočkog područja, sudjelovao je u organizaciji javnih radova i vojnih radionica.
S maloljetnim sinom Zoranom 1944. otišao je u zbjeg u El Shatt. U Tehničkom odjelu zbjega (voditeljica Savka Dabčević), bio je voditelj projektantsko-izvođačkog odsjeka.
Iznimnom energijom s kolegama je radio na uređenju privremenih naselja El Shatt, Khatatba i Tolumbat (oko 28 tisuća stanovnika), u kojima su prijetile mnogobrojne epidemije i bolesti.
U teškim klimatsko-geografskim prilikama organizirao je i tražio pridržavanje sanitarno-tehničkih i higijenskih uvjeta te isticao brojčano smanjenje umrlih nakon provedbe regulacije naselja i uvođenja higijenskih pravila.
Daleko od domovine, s velikim žarom planirao je njezinu obnovu. Tako je izrađivao tipske projekte za obnovu gradova i sela, spremišta hrane, bolnica itd. Izradio je prijedlog regulacije groblja i mauzoleja u El Shattu. U to vrijeme projektirao je i vile u Kairu.
Iz tog razdoblja sačuvana su četiri fascikla njegovih radova koji su bili osnova za izradu njegove biografije.
Nakon rata zaposlio se na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, a zbog znanja jezika službeno je putovao po Italiji, Francuskoj i Njemačkoj.
Godine 1948. priredio je skripte "Gospodarsko obrtno i industrijsko graditeljstvo". Uz nastavu, sudjelovao je u projektiranju uređenja Skoplja (1948./1950.), na arhitektonskom natječaju za obnovu Zadra 1953. i uređenju Maksimira.
Iz Njemačke u Južnu Afriku
Nezadovoljan situacijom u društvu, 1955. otišao je bez obitelji u Njemačku (Dortmund), gdje je radio kao projektant. Povremeno su mu odvojeno dolazili supruga ili djeca.
S dvoje malodobne djece (11 i osam godina), bez supruge, otputovao je 1960. u Pretoriju u Južnoafričkoj Republici, gdje je živio preostalih 28 godina. Jedan od prvih projekata u JAR-u bila je upravna zgrada Iscor u Pretoriji.
Iz Pretorije se odselio u Johannesburg, a zatim u Cape Town, gdje je umro 1988.
Unatoč poodmakloj životnoj dobi, 80-ih godina prošlog stoljeća samoinicijativno je gradskim vlastima predlagao uređenje juga Afrike, Cape Towna, u modernu športsko-rekreacijsku zonu.
Bez obzira na to što mu gradske vlasti nikada nisu odgovorile, jug Afrike (Cape Town) uređen je za potrebe Svjetskoga nogometnog prvenstva 2010. vrlo slično njegovim zamislima, a stadion je postavljen gotovo na istoj lokaciji koju je i on predložio, pa se može reći da je bio vizionar tog prostora.
Kao arhitekt-inženjer osmislio je u SAD-u dva patenta. Jedan se odnosi na betonske plutajuće podvodne tunele (1969.), a drugi na betonske prefabricirane kuće (1970.). Drugi je nastao ponajprije radi poboljšanja stambenih prilika obespravljenih crnaca u Africi.
Petrik je dvaput bio u braku. U prvom braku s Nadom rođ. Marjanović imao je dvojicu sina – Zorana i Inoslava. U drugom braku oženio je Jelenu Pešut, sestru prijatelja iz djetinjstva, s kojom je imao kćer Nedu i sina Ivu.
Prema vlastitoj pisanoj izjavi, Dragan Petrik, da bi spasio kolegu Židova, arhitekta Hinka Bauera slao je u Crikvenicu na radove koji uopće nisu postojali.
Prema tvrdi najmlađega Petrikova sina Ive, Dragan je skrivao nekoliko židovskih obitelji u vlastitoj kući u Zagrebu dok nisu našli neko sigurnije mjesto.
Četiri fascikla
I na kraju čitateljstvu moram ispričati da se moj interes za prikupljanje informacija o arhitektu Petriku razvio sasvim slučajno, prije nekoliko godina, kada je dr. Eduard Kušen čisteći svoju radnu sobu našao četiri fascikla koje mu je prije otprilike 30 godina dao dr. Fedor Wenzler.
Svi fascikli trebali su poslužiti kao podloga za razmišljanje o obnovi naselja za vrijeme Domovinskog rata, iako je njihov sadržaj nastao za vrijeme Drugoga svjetskog rata.
Uz pomoć ljubaznog osoblja Veleposlanstva Republike Hrvatske u Južnoafričkoj Republici, stupila sam u kontakt s djecom Dragana Petrika, kćeri Nedom i sinom Ivom koji su mi nesebično pomagali u prikupljanju "kamenčića" o arhitektonskom stvaralaštvu njihova oca.
Nažalost, Neda nas je napustila 2011. godine, a sin Ivo, građevinski inženjer koji radi u Cape Townu, nesebično je i dalje tražio "stari mali kovčeg" u kojem su sačuvani dijelovi jednoga burnog i dinamičnog života.
Rezimiramo li podatke o životu i djelu ovog arhitekta, možemo reći da je imao iznimnu snagu i osjećaj za socijalnu pravednost te da je bio nemirnog duha i gotovo neukrotive energije.
Prema riječima njegove djece, Dragan Petrik volio je sve što je iz Hrvatske – vino, hranu, a o moru i suncu pričao je s posebnim zanosom.
Također je s posebnim veseljem primao prijatelje iz domovine.
Jasenka Kranjčević
