U jedanaestom mjesecu godine, jedanaestom danu tog mjeseca, u jedanaest sati cijela Kanada se zaustavlja. To je za nekoliko sati.
Gotovo svaki Kanađanin bit će u svojim mislima i molitvama za svoje branitelje.
Na Remembrance Day, dan sjećanja i zahvale braniteljima Kanade, ljudi se ovdje ponosno sjećaju odvažnih velikana iz svih ratova i posjećuju groblja, odajući počast svima koji su pali za Kanadu, zemlju koja je dala utočište mnogima kad im je bilo najpotrebnije.
Kad sam doputovala u Kanadu, prije mnogo godina, začudili su me ti duboki izrazi poštovanja braniteljima tog dana, te svečane povorke na cestama, svečani marševi, prilozi na televizijskim i radiopostajama, razgovori s veteranima, obično vrlo starim ljudima. Mnogi od njih žive u domovima veterana ili bolnicama.
Moja djeca, tada školarci u nižim razredima, nisu imala nastavu, ali bila su na mimohodima veterana, mahala kanadskim zastavicama ljudima o kojima su slušala u školama prije tog svečanog dana. To je bila samo jedna od stvari koje nisam shvatila odmah, no sada sam ponosna na Kanadu koja zna cijeniti žrtvu branitelja.
Dio godine provodim u SAD-u, i moram reći da su me Amerikanci još više oduševili svojim poštovanjem branitelja. Nema mimohoda na kojem nisu branitelji, a kada prolaze, gledatelji pozdravljaju vojnike, mašu zastavicama.
Ovih dana vjerojatno ću razmišljati o našim braniteljima u Hrvatskoj, ali i o onima u svijetu. Jer, na neki način, i mi smo bili branitelji iako se većina nas koji živimo izvan Hrvatske nije borila s puškom u ruci.
Neka naša djeca otišla su na ratišta u Hrvatskoj, borila se, bila ranjena, neki su čak i poginuli. Ne mogu zaboraviti mladića iz Njemačke koji je došao boriti se za Hrvatsku i izgubio obje noge nekoliko tjedana nakon dolaska na ratište. A imao je tek dvadesetak godina!
Mi, drugi, borili smo se na drukčiji način: molitvama za branitelje i domovinu, skupljanjem novca i pomoći, stalnim protestima protiv krvoprolića u našoj domovini, s perom u ruci.
Kad razmišljam o Remembrance Dayu u Kanadi i uspoređujem taj dan s Hrvatskom, srce me boli.
Iako mnogi branitelji po cijelom svijetu, kamo god pogledali, trpe od PTPS-a, mnogi počine samoubojstva, ipak je ono što se događa u Lijepoj Našoj posebno teško.
Stalno sam slušala u Hrvatskoj ružne komentare o braniteljima, teške optužbe na njihov račun. Uvijek me te riječi i optužbe strašno zabole jer, da nije bilo naših hrabrih, mladih, poletnih i neustrašivih branitelja, danas bi mnogi završili baš kao i oni na Bleiburgu, u Hudoj jami, u rovovima...
Često ne govorim u Hrvatskoj što sam radila jer, vjerujte mi, i ja patim na neki način od PTSP-a, a samo sam prenosila događaje u Hrvatskoj kanadskim medijima. Morala sam dnevno čitati izvješća s frontova, opise zločina, brojke žrtava, vapijuća pisma onih koji su uzalud tražili svoje.
Još uvijek nisam u stanju gledati ratne filmove jer ne mogu spavati kad ih gledam, a san mi je nužno potreban. A tko sam ja? Nisam čak ni bila na ratištu, a tako strašno trpim još i danas od onoga o čemu sam čitala i govorila nekoliko godina početkom devedesetih.
Kako brzo zaboravljamo i koliko ne razumijemo one kojima bismo trebali biti zahvalni za slobodu i život! Često slušam o tome kako nam je prije bilo bolje, kako nam pričaju prazne priče, kako samo koriste Hrvatsku i slično! A istina je da smo svi donekle prevareni – i vi u Hrvatskoj i mi koji živimo izvan nje – jer ovo nije domovina o kojoj smo sanjali. Prevarili su nas naši političari, a ne naši branitelji koji se i danas bore za poštenu i moralnu Hrvatsku.
Jučer sam prolazila kroz manje mjesto Uxbridge na putu za Bobcaygeon, gdje nam je vikendica. Na svakoj cesti, na svakom stupu stoje bezbrojni panoi s imenima i slikama mladih lica, branitelja Kanade koji su dali živote za svoju domovinu u raznim ratovima kanadske povijesti. Njihova žrtva nikad neće biti zaboravljena, sve dok Kanada postoji.
Hrvatska je mlada zemlja – a već smo zaboravili tolike mlade i starije živote, mnoge branitelje koji su sebe ugradili u Lijepu Našu od stoljeća sedmog pa sve do danas, od Vukovara do Saborskog, Škabrnje...
Vječna im slava i hvala od nas – iz Kanade!
Moja Hrvatska je projekt za koji pišu hrvatski iseljenici i ljudi s iskustvom života izvan domovine!
Dobro je učiti od drugih i uzimati dobre primjere. Razumijem gospođu iz Kanade. Nažalost naša RH nije ni izdaleka onakva kakvu smo očekivali da će biti. Definitivo znadem to na osobnom primjeru.. I ja sam živio u tuđini... vratio see s djecom u RH prije desetak godina...da doprinesem zajednici ( da se broj stanovništva poveća da donesem svoje iskustvo i sudjelujem u napretku) . Pusta birokracija, preferiranje od strane vlasti neproizvodnih djelatnosti, krive odluke političara, sporost administracije, pasivni porezi koji hrane neradnike i profitere su napravile tu gdje smo... Natalitet je u padu, a iseljavanje raste... Umjesto da osnuju ministarstvo za useljeništvo siguran sam da im se po glavi motaju misli da osnuju ministarstvo za iseljeništvo???? Kuda naša Hrvatska ide, preko 100000 mladih je napustilo Hrvatsku... Takav trend iseljevanja u kratkom roku nismo imali ni u bivšoj SFRJ,,,,, Što da kažem djeci gdje sam ih doveo, kakva je njihova budućnost,,,, nažalost jako crna jer da se okrene na bolje kada bih sutra počeli raditi kako treba trebalo bih bar 10 godina da se okrene negativna tedencija....