Svaki put kad naši iseljenici odlaze trbuhom za kruhom u razne europske i prekooceanske zemlje, nije im nimalo lako oprostiti se od svoje obitelji. Rastanke uvijek najteže proživljavaju djeca. Nažalost, u Hrvatskoj se i danas "trgaju" djeca od obitelji. Sve to iza sebe ostavlja duboke i neizlječive brazde osjećaja i sjećanja.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća u jednoj siromašnoj obitelji živio je junak našeg intervjua – Marko. U ovoj priči prepoznat će se mnogi iseljenici...
"I danas se kristalno sjećam onih mojih žalosnih dana, nešto prije Božića 1961. godine kad su moji roditelji prvi put doznali za radne dozvole za privremeni rad u Njemačkoj. Bila su to neka čudna vremena između života i neimaštine te neizvjesnosti kamo će nas taj nepoznati put odvesti. Jedni su morali ostaviti supruge i djecu, a drugi svoje stare i nemoćne roditelje. Neki su prodavali vlastita imanja jer ih nije imao tko obrađivati", počeo je priču naš sugovornik.
Nikome tada nije bilo jednostavno živjeti razdvojeno, tako ni Marku, ali ni njegovoj obitelji.
"Tada tada sam prvi put osjetio što to znači rastati se od roditelja i ostati sam s bakom i braćom. Baku smo neopisivo voljeli, ona je bila dobra, ali nikako nam nije mogla nadomjestiti roditelje koji su nam baš u tim godinama najviše trebali", rekao je Marko.
Kada je junak naše priče proslavio 13. rođendan, njegov otac morao je otići. Dobio je radnu dozvolu na baušteli u Stuttgartu koju je kao glava obitelji teško dočekao: "Ispratili smo ga do zagrebačkog kolodvora, sa suzama u oku. Željeli smo samo jedno – da nam se uskoro javi. Ostali smo mama, baka, brat Ivica, sestre Anita i Kornelija i ja. Već rastanak od oca bio je težak i žalostan. Ostali smo jednostavno bez bez jednog člana kojega smo voljeli. Bili smo razumni i pokorni. Znali smo da se ni ovako ne može živjeti".
Otac Branko uskoro se javio obitelji kojoj je redovno slao novac kako bi preživjela. Gospođa je radila u DIP-u (drvno-industrijsko poduzeće)... Poslije škole djeca su često s blagom morala ići na pašu. Uzela bi sa sobom čitanku pa bi pokraj krava pisala domaću zadaću. Morala su pomoći i majci u kućanskim poslovima.
"Bili smo najsretniji kada bi nam se ponekad s kojim pismom ili razglednicom javio otac. Telefon smo tada imali samo na pošti, za njega nije bilo novca. Upotrebljavali smo ga samo u hitnom slučaju. Televiziju se moglo gledati samo u općini ili školi, i to određenim danima. Kod kuće smo imali neki stari radio s magnetskim okom koje je znalo titrati kao da nas netko gleda, a za nas, djecu, to je bilo pravo čudo", otkrio je naš sugovornik.
Ni automobile nisu vidjeli tako često. Autobus je vozio samo dvaput dnevno, uglavnom tako pun da su se putnici vozili na pragu ulaznih vrata, nagurani kao sardine.
"Nekada smo bili presretni ako bi se koji puta mogli povesti na maminu biciklu kada bi se ona vratila s posla koji je bio 12 kilometara udaljen od našeg sela", naglasio je junak naše priče.
Svaka druga kuća u seoskoj okolici tada je ostala najmanje bez jednog člana obitelji koji bi otišao na dobrovoljni rad u inozemstvo. Nijemci su ih nazivali gastarbajterima, što bi u prijevodu značilo ''radnici u gostima''.
Njima su glavna mjesta sastajanja poslije radnog vremena, a najviše subotom i nedjeljom, bili glavni kolodvori. Skupine i skupine ljudi raznih nacionalnosti bile su u Bonu, Stuttgartu, Münchenu i drugim gradovima. Tako je glavni kolodvor tih lijepih, velikih gradova znao biti glavno sastajalište naših ljudi. Često se ondje iz prve ruke najbrže mogla doznati najnovija informacija kad bi netko upravo stigao vlakom iz domovine.
"Ni tim ljudima, a ni ocu, nije bilo lagano u toj njihovoj drugoj domovini. Težak je bio gastarbajterski život, kada si stranac i ne osjećaš se kao kod kuće. Iako je tata bio još relativno mlad, pisao nam je kako stanuje u baraci, mora puno raditi, sam si prati rublje i kuhati, ići u kupnju, a ne zna dovoljno njemački jezik, pa mu se jednom tako dogodilo da u potrazi za povoljnom hranom kupi nešto sasvim drugo umjesto gulaša – konzervu mačje hrane", istaknuo je junak naše priče.
Možeš si zamisliti kakav je to bio cirkus kada je priču otkrio svojim kolegama, nadovezao sam se na Marka...
"Ovi su počeli mijaukati kao mačići. A što se može kad je život u tuđem svijetu težak, a ne razumije se strani jezik", napomenuo je naš sugovornik, dodavši kako se često znalo dogoditi da otac umoran od posla legne u krevet i ostane gladan.
"Za Božić 1962. godine, kad nas je prvi put posjetio, nismo od radosti znali što bismo učinili. Veselili smo se što je živ i zdrav opet došao. U ono vrijeme u modi su bile najlonske košulje i čarape, a posebno su bili popularni šuškavci. Tata nas je pak iznenadio i Mercedesom koji je uspio već u to vrijeme zaraditi i na svojoj hrani uštedjeti. To nije bio novi automobil, već rabljeni", otkrio je naš sugovornik.
Nitko u selu nije im bio ravan, a veselili su se i božićnim darovima.
"Svaki od nas dobio je ponešto, što obuće, što odjeće, a naravno i slatkiša kojih nismo imali svaki dan, već jednom mjesečno. Tako smo konačno svi zajedno ipak uspjeli proslaviti Božić i Novu godinu, a najteže nam je opet bilo kada se otac morao vratiti u Njemačku. Jedino je bilo drukčije što više nije morao putovati vlakom", priznao je.
Radnu dozvolu ubrzo je dobila i majka. No kod djece se pojavio onaj isti strah...
"Uskoro ćemo ostati i bez nje. Prvi smo to od nje doznali baka i ja, dok su poslije i mlađa braća koja su još teže proživljavala situaciju. Jedva smo preboljeli očev odlazak, a uskoro će nas napustiti i majka. Za nas je život bio kao jedan film, nama to nije bilo logično ni lagano razumjeti. Ostali smo bez onih koje smo najviše voljeli, na koje smo se najčešće oslanjali, a to su bili naši najdraži roditelji. Nitko iz našeg sela, pa ni moji roditelji, nije ni pomislio ostati dulje od pet godina na dobrovoljnom radu", zaključio je naš sugovornik...
Bitno da ljudi znaju odrediti prioritete - kvaliteta života je iznad odjeće i automobila. Bitno je živjeti lagodno od svoje plaće. Kupiš si polovnu škodu i vozi miško. Koji će ti Mercedes ako tvoj životni standard to ne može priuštiti.