Kada je Miroslav Škoro 1988. stigao u Pittsburgh, taj kraj već su cijelo stoljeće naseljavali hrvatski iseljenici. Dočekivao ih je rad u dubokim rudnicima i vrućim čeličanama Pennsylvanije. Teško je bilo, pogotovo prvim doseljenicima, prepoznati koji su to bolji životni uvjeti koji su ih privukli u "obećanu zemlju Ameriku". Većina je čeznula za krajem koji su napustili, za obiteljima i prijateljima. Tješila ih je pjesma i svirka tambure.
Živeći u tom okruženju, Miroslav Škoro 1989. godine svu stoljetnu nostalgiju sažima u riječi i melodiju. Nastala je tako pjesma "Ja ću se vratiti" koja je kasnije preimenovana u "Ne dirajte mi ravnicu". Našao se tu i Jerry Grcevich, duboko uronjen u tamburašku glazbu, čiji djedovi i bake su se iselili iz Hrvatske u Sjedinjene Američke Države, te su njih dvojica napravili prvu snimku pjesme. Priča ide dalje! Poslao ju je Škoro kolegama u Radio Osijek, gdje je na polici ležala više od godinu dana.
Bio je to četvrtak, 1. kolovoza 1991. godine. Zbog silovitog napada takozvane JNA i srpskih pobunjenika na Dalj, Aljmaš, Erdut i okolna mjesta, njihovi mještani žurno napuštaju svoje domove. Sjećamo se slika toga egzodusa, šlep pun izbezumljenih i uplašenih staraca, majke s dječicom, ranjenici... Umjesto prtljage, koja je morala ostati na obali kako bi bilo više mjesta za ljude, ponijeli su osjećaj kaosa, straha, neizvjesnosti i bol rastanka od očeva, sinova i braće koji su ostali braniti svoja ognjišta.
Potaknut mnogim izjavama prognanika koji su ponavljali da će se vratiti svojim domovima, tadašnji glazbeni urednik Radio Osijeka Željko Barba sjetio se Škorine pjesme i toga dana pustio je u eter. Uslijedili su mnogi pozivi slušatelja s molbom da se pjesma ponovi jer je ona artikulirala njihov inat, čežnju, molitvu i nadu.
Napisana kako bi ponijela nostalgiju i ljubav hrvatskoga iseljenika za ognjištem svojih predaka, pjesma je u ratno doba postala izvor snage u domovini, s jasnom porukom agresoru: "Ne dirajte nam ravnicu!" Sve do danas ona se svira u raznim prigodama i dalje dira srca.
U povodu proslave Dana Grada Zagreba i Dana branitelja grada Zagreba, u organizaciji Grada Zagreba i Zagrebačke
filharmonije 31. svibnja 2019., u Ulici Hrvatske bratske zajednice, pokraj Zagrebačkih fontana, održan je svečani koncert Miroslava Škore kojim je proslavljena i 30. obljetnica nastanka "Ravnice".
Prethodeći ovogodišnjem zagrebačkom koncertu, proslavi obljetnice pridružili su se i oni koji žive izvan granica Lijepe Naše. Na poticaj Hrvatske matice iseljenika. HRT-ov Međunarodni radijski kanal Glas Hrvatske pozvao je iseljenike da pošalju videosnimke svojih izvedbi "Ravnice".
Nije trebalo dugo i počeli su stizati prilozi iz cijeloga svijeta. Prvi je stigao iz Vancouvera gdje se održavao 42. hrvatski folklorni festival zapadne Kanade. Nakon mise, na kojoj je sudjelovalo više od 400 sudionika odjevenih u narodne nošnje, predvođeni TOKS-om izveli su "Ravnicu".
Goran Kačurov, voditelj HFA "Kralj Tomislav" iz Aucklanda pridružio se proslavi s dva priloga. Slijedili su prilozi Ženske klape "Val" iz Buenos Airesa, Klape "Astoria" iz New Yorka, tamburaša iz Kruševa pokraj Mostara, TS "Ekipa" iz Schaffhausena, Njemačka, Ženskoga zbora "Lastavice" iz Berlina, Klape "Croatia" iz Münchena, HFA "Vukovar" iz Sydneya... Folklorni ansambli u Australiji, "Mladi Hrvati", "Hrvatska loza" i "Kralj Tomislav" iz Melbournea zajedno s HFA "Lado" iz Geelonga, iskoristili su koncert i napravili svoj prilog. Suzy Horvat, predsjednica "Mladih Hrvata", rekla je da nije bilo suhog oka dok je pjesma odjekivala dvoranom.
Potrudio se i Jerry Grcevich, sa svojim tamburaškim orkestrom "Penn Sembles" iz Pittsburgha. Josip Brkić iz Vancouvera pohvalio se kako mu je prvi put u životu supruga pomogla snimiti video.
Spotovi su se brzinom munje širili mnogim stranicama. Razni komentari potvrdili su da su svi prilozi doživljeni jednako emotivno u Lijepoj Našoj i izvan njezinih granica.
Na svečanome koncertu uz Miroslava Škoru i njegov orkestar nastupili su Revijski orkestar Zagrebačke filharmonije, Akademski zbor "Ivan Goran Kovačić" pod dirigentskom palicom Alana Bjelinskog i tisuću tamburaša iz cijele Hrvatske raspoređenih u obliku velikog prigorskog kišobrana te KUD "Napredak" iz Viteza. Bio je to prvi put da se ovakav događaj održao na livadi pokraj fontana, ispred Nacionalne i sveučilišne knjižnice.
Mnogobrojni uzvanici, među kojima i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, zauzeli su svoja mjesta, kao i tisuće gledatelja. Stigli su i oni koji su bili u katedrali na svečanoj misi i procesiji Majci Božjoj od Kamenitih vrata, zaštitnici grada Zagreba. Tijekom ovog veličanstvenog doživljaja na Zagrebačkim fontanama projicirane su slike u čast grada Zagreba i njegovih branitelja.
I krenuo je koncert uz izravan prijenos HRT-a! Nakon himne slijedila je uvertira sa Škorinim uspješnicama u izvedbi filharmoničara i tamburaša, a onda njegov nastup. Iz svog bogatog stvaralačkog opusa otpjevao je, često pomoću publike, a sa šarmom "iz kamena tila i duše slavonske", pjesme koje je napisao nakon "Ravnice". Ponos nije mogao skriti kad mu se na pozornici pridružio sin Matija kako bi ga pratio na gitari u izvedbi pjesme "Vrime". Primadona Valentina Fijačko Kobić s njim je otpjevala "Tajnu najveću", a neizostavne LADARICE popratile su ga u pjesmi "Ne vjeruje srce pameti".
Među ostalim, Škoro nas je te večeri podsjetio da je domovina u nama, da je vrijedilo jer nas "danas blagoslivlja Bog, ko ne ljubi i ne čuva svoje, Božjeg lica neće vidjeti". Pitao se: "Tko to moje ime doziva? Čudni ljudi čudnog imena!" Isto tako pozvao je "javore da šume i pokažu kako ljubav boliti zna", ponovio da "srce čezne pa se zezne" i kako im "laže da će doći kad se laste kući vrate".
Nije zaboravio ni iseljenike! Tijekom koncerta Miroslav Škoro zahvalio je svima diljem svijeta koji su poslali svoje videozapise "Ravnice".
I na kraju koncerta krenula je "Ravnica"! Škoro ju je izveo s Jerryjem Grcevichem i svim sudionicima. Svi su ustali i pjevali iskazujući zahvalu kraljici večeri i njezinu autoru za sve molitve, nade i čežnje koje je u nebo nosila u ime mnogih, u domovini i svijetu.
Plenković kao mladi 20 -godišnji student je 91. bio dezerter, a 30 - godišnji Škoro je naravno bio heroj !