"Alma, dušo moja, evo ti ovaj ružmarini neka te sjeća na mene. Kad drugi put dođeš, mene više neće biti".
Tako je baba Marija Damjanović iz Blata na Korčuli 1982. godine ispratila svoju unuku Almu Franulović-Plančić. I Alma se vratila u Ameriku, zasadila babin ružmarin pokraj svoje kuće u Seattleu, u državi Washington. Babu Mariju uistinu više nikada nije vidjela, ali danas se zeleni pedeset grmova korčulanskog ružmarina oko njezina američkog doma.
"Kad se sjetim babe, Vele Luke i svog zavičaja, iziđem iz kuće, duboko udahnem i miris ružmarina dozove u moje sjećanje plavi Jadran i babu Mariju", kaže Alma.
I tako je ovaj korčulanski ružmarin na američkom tlu za našu sugovornicu postao trajna veza s domovinom. Dapače, svijest o vlastitom podrijetlu osmislila je njezin život, postojanje, pa čak i profesionalni poziv. No ovu priču treba ispričati otpočetka.
"Bile su mi samo dvije i pol godine kada sam otišla iz svoje rodne Vele Luke. Putujući u Ameriku prošli smo doista trnovit i težak put. Najprije smo bili u Italiji, potom u Južnoj Americi, a godine 1949. doselili smo u američku državu Washington. Na tom iseljeničkom egzodusu umrla su dva moja brata. Tako ostadosmo mi – tri kćeri: Binki, Marija i ja. Vjerojatno zbog neprežaljenog gubitka sinova, otac me odgajao poput muškog djeteta, pa sam u najranijem djetinjstvu radila teške poslove. Sjećam se, ujutro prije škole odlazila bih na farmu, a kad sam malo porasla, vodio me sa sobom na ribanje. Moj otac, Jure Franulović, sada pokojni, s vremenom je postao jedan od najpoznatijih ribara i vlasnika triju velikih ribarskih brodova u Anacortesu, gdje smo živjeli", prisjeća se Alma koja se, kada je krenula u školu, stidjela svog podrijetla.
U to vrijeme bilo je mnogo hrvatskih obitelji u njezinoj sredini, među kojima je i poprilično nepismenih. Nisu znali govoriti engleskim jezikom, radili su najteže poslove izazivajući podsmijeh svojih domaćina. Naša sugovornica to je osjetila kao uvredu, nesreću... Zarekla se: "Postat ću pravom Amerikankom, dobro ću govoriti engleski!" Pa pošavši u školu više nije ni beknula hrvatski jezik.
"Tako sam dobro govorila engleski da u školi nitko nije ni primijetio da sam doseljenica. Nastojala sam zatomiti u sebi svoje hrvatsko podrijetlo, svoj materinski jezik. Završila sam i studij engleskog na poznatom Sveučilištu Washington gdje sada namjeravam studirati i antropologiju. To sveučilište ima najbogatiju biblioteku slavističke literature u Americi i na njemu se nikada nije predavao tzv. srpsko-hrvatski, već samo hrvatski jezik i književnost. Danas ima dosta mladih hrvatskog podrijetla, među njima je i moja kći, koji studiraju na tom sveučilištu, pohađaju predavanja iz hrvatskog jezika i književnosti, povijesti... Vjerujem da malo tko zna da je 1916. godine predsjednik sveučilišta bio Henry Suzalo, Amerikanac podrijetlom s otoka Brača", otkriva Franulović-Plančić.
I što je Alma više spoznavala svijet oko sebe, taj raznoliki etnički mozaik u kojem je rasla i školovala se, tim je više osjećala potrebu da otkrije i vlastitu etničku pripadnost, korijene...
"Ta potreba za otkrivanjem vlastitog nacionalnog identiteta rasla je u meni s potrebom pronalaženja osnovnih vrijednosti u životu. Gledajući svijet oko sebe, taj neprestani američki muving, svijet plastike u kojem sve vrijedi samo jedan dan, u kojem se stalno trči za nečim novim, spoznala sam da mi valja pronaći nešto čvrsto u sebi samoj, nešto što će imati trajnu vrijednost. Takvu vrijednost našla sam u vlastitoj tradiciji, u svom nacionalnom identitetu", napominje.
Bio je to poticaj za Almu da s nekoliko sebi sličnih 1980. godine osnuje Ethnic Heritage Council u Seattleu, najjaču etničku ustanovu u državi Washington, u kojoj žive pripadnici 208 različitih etniciteta.
"Što je cilj naše ustanove? Mi želimo da svaka etnička grupa razvija i njeguje svoju kulturnu baštinu i tradiciju, da se međusobno poštujemo i budemo jednaki u svojoj različitosti. Obogaćujući svoje etnicitete, mi obogaćujemo zapravo našu novu domovinu Ameriku", naglašava naša sugovornica.
Članovi društva raznim aktivnostima njeguju svoje tradicionalne običaje, nacionalnu kulturu, nastupajući u školama, muzejima, raznim ustanovama, na radiju i televiziji, a jednom u mjesecu izdaju i novine. Organiziraju i veliki, trodnevni World festival na kojem se svaka etnička grupa predstavlja svojom tradicijom, nošnjom, glazbom, knjigama... Društvo se financira od članarina, a uživa i veliku podršku i ugled kod američke vlade.
"U središtu Seattlea, pred od oko tisuću ljudi, nastupala sam (i to u hrvatskoj narodnoj nošnji) u društvu uglednih ljudi američkog javnog života. Skup su svojim govorima obogatili i gradonačelnik Seattlea, senator, guverner i kongresmeni", ističe Alma.
Koja je etnička skupina u Washingtonu, prema njezinu iskustvu, s najvećim uspjehom sačuvala svoja etnička obilježja?
"U tome su najviše uspjeli Norvežani i Šveđani. Oni imaju najbogatiji etnički muzej. A što se tiče predstavljanja svoje kulturne baštine, najpopularnija je naša hrvatska grupa 'Vela Luka' koja je upravo ove jeseni bila na turneji po Hrvatskoj. Vrlo smo popularne i mi sestre, rođene Franulović, kao sastav 'Ruže Dalmatinke', pa je o nama snimljen i TV film", tvrdi naša sugovornica.
Alma zna prije nekog nastupa ubrati babinog ružmarina oko svoje kuće. Uđe u dvoranu, razdijeli ga i ispriča priču kako je taj ružmarin s prekrasnog otoka Korčule u Hrvatskoj dospio i vječno se zeleni oko njezine kuće u Seattleu.
"Jednom sam ružmarin darovala slijepom čovjeku. Pomiriše ga, pa mi na hrvatskom jeziku reče: 'Hvala ti, kraljice ružmarina', a potom zaplače. Bio je to dirljiv trenutak i oboje smo tada znali da su nam misli otišle daleko, daleko, da nam se duša ispunila čežnjom za najdražom nam Hrvatskom", zaključuje Franulović-Plančić.
Mirjana Greblo, 1998.
