Više nema određene dobne skupine, zanimanja, radnog statusa ili lošeg trenutka za odlazak u "bolje sutra". Na "krstarenje" kreću svi, odmah i posvuda.
Ne tako davno čudili smo se što mladi u tolikoj mjeri napuštaju domovinu. Onda smo u nevjerici gledali kako za sobom povlače obitelj i prijatelje. Pa je ubrzo došao red na njihove roditelje, ali i ljude koji u Hrvatskoj imaju posao.
Čini se da nas više ništa ne može iznenaditi jer se sada boca "Istine ili izazova" okrenula prema onima kojima je ostalo tek nekoliko godina do zaslužene mirovine.
Ostati ili otići?
Jedan od njih je i Mirko Lipotić, koji je u listopadu 2016. otišao u Njemačku, u 54. godini života.
Ugostitelj je od 1987. i ponosno ističe da je na splitskom području imao svoju tvrtku prije Željka Keruma. U tri samoposluge zapošljavao je dvadesetak djelatnika.
"Bio sam prvi tajkun u Dalmaciji, ali nisam kupovao firme poput mnogih drugih, nego sam osnovao svoju", upoznaje nas sa svojim poslovnim počecima ovaj, danas hrvatski iseljenik.
Na već klišeizirano pitanje zašto je otišao, odgovara: "Razočaralo me sve, pa pogledajte sada ove izbore. Stalno kukamo da nam je loše, a ništa ne mijenjamo".
Devedesetih se Lipotiću činilo da će život u rodnom kraju biti dostojan mirne i ugodne starosti. Nakon trgovačkog posla, 1993. otvorio je kafić koji je 2008. preuredio u konobu.
"Kuhao sam za jednu tvrtku, no novca je bilo sve manje. Nisam tražio mirovinu pa sam svaku kunu morao zaraditi", ističe naš sugovornik.
Život ne pita, stoga je Mirko prije dvije godine otišao raditi sezonski posao u Umag i Tučepe.
"I nije bilo toliko loše za 14 sati rada dnevno i 1200 eura mjesečno, no zašto ne probati nešto bolje?" zapitao se Lipotić kojem je prijatelj predložio novo odredište – Hamburg.
Nakon što je čak 15 godina bio menadžer Siniši Vuci, ovaj rođeni Triljanin danas radi u jednom njemačkom restoranu s hrvatskim jelovnikom. U pola godine promijenio je tri posla.
"Dostigao sam svoj cilj i to je ono što sam oduvijek htio. Ovdje sam najbolji za ribu, ali svi radimo sve. I čistimo kad treba", priznaje i upozorava one koji će krenuti njegovim stopama: "Ne možete samo tako doći. Nije problem pronaći posao, nego smještaj".
Prema riječima našeg sugovornika, Hrvati koji planiraju napustiti domovinu mogu uspjeti u Njemačkoj ako odluče raditi u ugostiteljstvu.
"Ovdje čovjek može lijepo zaraditi. Moja je mjesečna plaća dvije tisuće eura, radim u prosjeku osam sati dnevno i tjedno imam slobodan dan. Poslodavac mi je osigurao stan, hranu i piće. Ako ne želim, ne moram potrošiti više od 200 eura od plaće do plaće", otkriva Lipotić, prisjećajući se svakodnevnih izazova u domovini...
"Pa ja u Hrvatskoj četiri godine nisam imao osobnu iskaznicu. Znate zašto? Zato što mi se nije dalo čekati četiri sata u redu. Ovdje je sve prema dogovoru i terminu, to posebno volim".
Mirko upozorava da Njemačka nije negativna zemlja iako se katkada stvara takav dojam. Prema njegovim iskustvima, 15 sati dnevno radi se samo kada su poslodavci s našeg područja pa vide da vam je posao potreban i onda to iskorištavaju.
No, ako planirate put Njemačke i ugostiteljstva, možda već imate ponudu...
"Uskoro ću otvoriti vlastiti restoran. U slobodno vrijeme razgledavam lokale i uspjet ću sigurno. U Hrvatsku se neću vratiti do mirovine", naglašava naš sugovornik koji priznaje da mu ništa ne nedostaje iz domovine, osim majke, i da je u Njemačkoj sve bolje...
"Koliko su samo žene ovdje normalnije, slobodno ih možeš pitati koliko je sati. Ako našoj platiš kavu, odmah vidi neku teoriju zavjere. I ljudi nisu alergični na strance, to je jako važno".
Od 15-eročlane Mirkove obitelji, u domovini ih je ostalo samo troje.
"Cijela Slavonija je iselila, a nas na Jadranu spašava turistička sezona. Da imam milijarde, ne bih ni lipe uložio u Hrvatsku. To ostavljam političarima", zaključuje naš sugovornik.
Ja neznam cemu takvi clanci koji su jos puno neistiniti.Pa sta ti ljudi tu misle da Njemacka samo ceka na njih.Kad dodu ovdje 99%bude ih razocarano,jer to sta im se "obecavalo"uopce nije realitet.Kao naprimjer te vase takozvane med.sestre,ovdje se to naziva njegovateljice nemaju pojma koji posao ih ceka po bolnicama(moraju pacijente prati,hranu im posluziti i odnositi,krevete presvlaciti,povracano po podu same ocistiti,krv nesmiju pacijentu vaditi to radi samo ljecnik)a na svakom odjelu minimalno Personala.Tako isto vecinom kojekakvi soferi sta su dosli,eto toliko razocarani jer oni uz voznju moraju recimo kod spedicije robu utrpavati i istrpavati,a oni koji rade naprimjer kod odvoza smeca(starog odbacenog namjestaja)moraju to sa jos jednim radnikom utrpavati.Eto oni mislili u Njemackoj budu samo soferi ,ali eto kaze jedan, u dvije godine kako to radi vec ga boli kraljeznica od takvog teskog posla,a od place (neto)jedva dogura do kraja mjeseca.