Ivan Murat, inženjer elektrotehnike, mogao je ostati raditi u Švedskoj i primati neusporedivo veću plaću nego u Hrvatskoj, ali je izabrao vratiti se i raditi u Institutu Končar.
Mnogi njegovi kolege iz Hrvatske s diplomom FER-a rade kao programeri, projektanti ili predaju na fakultetima u zemljama Europske unije, ali većina iseljenih Hrvata s diplomama humanističkih fakulteta nije te sreće, nego rade na poslovima ispod svoje stručne spreme, primjerice kao konobari ili recepcionari u Irskoj.
Od Njemačke do Švedske lako mogu pronaći posao liječnici, inženjeri strojarstva, FER-a, odnosno svi oni koji dolaze iz biomedicinskih i tehničkih struka. A ostali mogu računati na sreću, na to da budu iznimka od pravila ili pristati raditi poslove ispod svoje stručne spreme ili one koje državljani bogatijih zemalja ne žele raditi.
Više od trećine prve generacije imigranta rođenih u Europskoj uniji radi poslove ispod svoje stručne spreme. Taj podatak Eurostata dovoljno govori. Nije EU stvorena da bi svi građani bili jednakopravni, nego da bogatije članice mogu, kad im zatreba, uzeti visokoobrazovane radnike koji su im potrebni iz siromašnijih članica.
"Radio sam u maloj privatnoj tvrtki u Malmöu i bio sam izvrsno primljen, do te mjere da sam s poslodavcem (p)ostao obiteljski prijatelj. Ipak, odlučio sam se vratiti jer sam shvatio da je ovdje balans između privatnog i poslovnog života bolji i da s dobrom plaćom u Hrvatskoj mogu pristojno i lijepo živjeti iako mi je plaća u Švedskoj bila neusporedivo veća. I u Hrvatskoj se može raditi nešto što je konkurentno na svjetskom tržištu jer sam i prije odlaska 2014. u Malmö radio u Institutu Končar na projektima konkurentnima na svjetskom tržištu. Usto, klima je u Hrvatskoj nemjerljivo bolja, ljudi opušteniji, imaju više socijalnih kontakta, a budući da se volim družiti s ljudima, i to je bio razlog mog povratka iako sam, ponavljam, u Malmöu bio odlično primljen", kaže Murat zašto se nakon šest mjeseci u Malmöu odlučio vratiti u Hrvatsku.
U Švedskoj je jednostavnije živjeti, tvrdi, i potkrepljuje to primjerom da se samo trebao prijaviti na poreznoj upravi, a nakon toga mu je osobna iskaznica stigla na kućnu adresu. Sve drugo može se obaviti putem interneta.
Drugih značajnijih prednosti života u Švedskoj ne vidi, ali kao netko tko dobar posao ima i u Hrvatskoj. Svi njegovi znanci tehničke struke rade vani na poslovima za koje su se školovali, no oni s diplomama humanističkih fakulteta, kaže, nemaju baš šanse naći posao u struci.
Primjerice, znanac odvjetnik u Švedskoj radi kao konobar, a njegova supruga jedva je uspjela pronaći posao u vrtiću u kojem radi kao teta, i to zahvaljujući tome što ondje postoji velika hrvatska zajednica pa im je trebao prevoditelj.
Stišću se u sobicama
Ali kad je u pitanju borba za egzistenciju, bolji životni standard, mnogi radije odlaze u Irsku raditi i kao recepcionari i konobari u irskim hotelima nego da uzalud čekaju bolje sutra s fakultetskom diplomom u svojoj državi, koja s njihovim odlaskom baca kroz prozor i novac uložen u njihovo školovanje.
Odričući se doprinosa mladog i obrazovanog stanovništva, država time podriva i svoje temelje. Hrvatski građani koji su dovedeni u situaciju da se moraju iseliti zbog neodgovornog vladanja ovom zemljom često izabiru radije u uređenijim društvima raditi poslove za koje su prekvalificirani nego ostati u Hrvatskoj, u radnoj nesigurnosti i kod poslodavaca koji ne cijene njihov rad.
Dok tridesetogodišnjacima u domovini ne pada na pamet da se stišću u sobicama i stanovima s nekoliko nepoznatih ljudi, činjenica je da su u Dublinu spremni na to jer si samci ondje ne mogu priuštiti mali stan od tisuću eura, ni obitelji veći od oko dvije tisuće eura, osim ako ne dolaze iz traženih deficitarnih struka.
Iako kod nas nema istraživanja na koje su poslove otišli raditi mladi koji su se iselili, demograf Dražen Živić i sam zna za slučajeve geodeta iz Slavonije koji su otišli raditi u austrijski Caritas.
"Ne odlaze samo mladi koji ovdje nemaju posao nego i oni koji ga imaju, ali žele živjeti u uređenijem društvu u kojem sustav funkcionira bez obzira na to tko bio na vlasti. Odlaze u zemlje EU u kojima im je život sređeniji i mirniji i u kojima ne ovise o volji privatnika", govori Živić.
Zemlje EU vode kontroliranu migracijsku politiku, dodaje, i, naravno, štite interese svojih državljana, a strane zapošljavaju ako je riječ o deficitarnim strukama ili poslovima koje njihovi državljani ne žele raditi.
Sociolog dr. Marko Mustapić s Instituta Ivo Pilar ističe da je očito da mladi u Hrvatskoj ili ne mogu naći posao osim sezonskog vezanog za turizam ili su nezadovoljni plaćom i perspektivom u domovini pa su motivirani u inozemstvu raditi poslove ispod svojih obrazovnih kompetencija.
Kod radnih migracija jaki motivacijski poticaji za odlazak javljaju se, smatra, najčešće zbog težnji za postizanjem odgovarajućeg standarda i rješavanjem temeljnih egzistencijalnih pitanja, posebice ako je riječ o tek zasnovanim obiteljima.
"U širem kontekstu push faktor migriranja iz Hrvatske slabije je razvijeno gospodarstvo i tržište rada te niže plaće, dok je osnovni pull faktor u bogatim članicama EU deficit radne snage u nekim gospodarskim sektorima. No, šanse za unosnija primanja i zapošljavanje u okviru struke isključivo su za visokoobrazovane mlade s područja biomedicine i različitih inženjerskih struka. Kad je riječ o zanimanjima koje visokoobrazovani mladi prihvaćaju, najčešće se radi o onima za koje domicilno stanovništvo nije zainteresirano, zbog zahtjeva posla i slabe plaće", naglašava Mustapić dodajući da je, na žalost, u posljednje vrijeme gotovo teško naići na nekoga tko među mladima koji su iselili nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju nema rođake ili prijatelje.
Goran Selanec koji je magistrirao i doktorirao na uglednom Pravnom fakultetu u Michiganu, a sad radi kao zamjenik pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, slaže se da EU nije ispunio cilj kad je riječ o slobodi kretanja radnika.
Talijani tražili 13 teških ispita
"U SAD-u je vjerojatnost da ćete raditi u državi u kojoj ste se rodili manja od deset posto. Europskoj uniji hendikep je to što nema jedinstven jezik koji bi olakšao mobilnost radnika, zbog čega se teško natjecati s domicilnim državljanima neke članice EU. Moji znanci i prijatelji koji su otišli iz Hrvatske našli su posao u EU u struci, ali to su struke za kojima je velika potražnja poput IT-ovaca, inženjera strojarstva, brodogradnje. Kolege iz IT struke su uglavnom išli u Irsku kad se širio Amazon, a inženjeri koje znam našli su posao od Švedske do Njemačke. Iz Hrvatske su otišli zbog boljih ponuda i kad su već postigli određene rezultat", priča Selanec.
Ne treba imati iluzija da ćete kao stranac bez obzira na znanje jezika doći u Švedsku ili Njemačku i imati jednake šanse zaposliti se primjerice u javnom sektoru, kao i državljani tih zemalja.
"U javnom sektoru i velikom broju službeničkih i dužnosničkih mjesta članice EU mogu propisati da je uvjet za zapošljavanje državljanstvo te zemlje, ali u privatnim kompanijama je po europskoj direktivi kod zapošljavanja strogo zabranjena diskriminacija temeljem državljanstva. Na Europskom sudu pravde u Luksemburgu gomila je predmeta zbog diskriminacije temeljem podrijetla koja se odnosi na radnike, ali i na robe i usluge, ali koje uglavnom podnose zapadni državljani", tvrdi Selanec.
Nedavno je i Deutsche Welle pisao o Španjolcima koji su migrirali u druge zemlje EU, a rade poslove ispod svoje stručne spreme. Španjolski državni Institut za statistiku (INE) naveo je da se više od 190 tisuća Španjolaca vratilo u domovinu od 2011.
Deutsche Welle je objavio svjedočenje grafičke dizajnerice Ane Royo koja je otišla u Njemačku u ljeto 2014. uvjerena da će brzo naći posao. Na kraju je radila kao konobarica u hotelu i nadala se da će dobiti posao u svojoj struci kad poboljša znanje njemačkog jezika. Ali ni to nije ništa promijenilo.
"Većina Španjolaca koje sam sretala u Hamburgu završila je više škole, ali ipak rade kao konobari ili čistačice. Misle da će to raditi neko vrijeme, naučiti jezik i potruditi se da dobiju dobar posao. Neki i uspiju, ali većina se vraća kući nakon nekoliko godina", kaže Ane Royo za Deutsche Welle.
Riječanka Nataša S. M. otišla je u Italiju prije devet godina zbog neekonomskih razloga. Radila je kao pravnica i prevoditeljica i dala otkaz zamijenivši rodnu Rijeku Milanom zbog Talijana koji joj je postao muž. Za nostrifikaciju diplome Pravnog fakulteta trebala je tada položiti 13 golemih ispita razlike i odustala.
"Italija je još u krizi, iako možda manjoj od one 2008. I talijanski mladi znanstvenici sreću traže na sjeveru Europe ili u Americi – kaže Nataša. Članicama EU", govori Selanec, dopušteno je po europskoj direktivi da doseljenicima nametnu polaganje ispita za zanimanja koja smatraju zanimanjima od javnog interesa.
No, u institucijama EU njegovi kolege pravnici morali su samo polagati europski ispit koji je obvezan za sve. Nenad Poznić, 29-godišnjak iz Našica, u rukama ima dvije fakultetske diplome.
Završio je Specijalistički studij poduzetništva na Veleučilištu u Rijeci te Hotelsko poslovanje na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji. U rodnom je gradu, pak, najprije izučio za kuhara. Živi danas u irskom Dublinu, gdje je zarađivao, među ostalim, i kuhanjem kava. I ništa mu, kaže, ne nedostaje.
Što je sve radio u Hrvatskoj i kako je zarađivao za kruh, mogao bi, kaže, romane ispisati. Čim je završio srednju školu i postao punoljetan, odlazi u Poreč, gdje je odradio šest sezona zaredom kao kuhar. Paralelno, zimi je studirao u Opatiji, i živio u Rijeci, gdje mu nije bilo teško raditi ni kao trgovac ni kao soboslikar ili anketar. Proveo je jedno ljeto u New Yorku, na studentskom programu, i okušao se kao server u restoranu Da Silvano.
"Nakon obrane diplomskog 2013., vraćam se u Našice, odakle sam poslao tisuće e-mailova za pripravnički i druge poslove, ali bez veza i poznanstava bilo je nemoguće išta pronaći. Napokon sam se zaposlio kao trgovac te nedugo potom u restoranu u blizini Našica. Dao sam otkaz i 2014. otišao u Irsku u potragu za boljim sutra", priznaje naš sugovornik.
Ispod časti ulazak u stranku
Prvi je posao u Irskoj pronašao u Burger Kingu u središtu Dublina, kao Crew member, a kasnije prelazi u Starbucks za barista – specijalista za kave.
Istodobno, priključuje se projektu Surf’n’Fries Ireland, jedinoj franšizi iz Hrvatske za koju vjeruje da ima blistavu budućnost izvan naše sredine.
"Nakon šest mjeseci radeći dva posla, prešao sam iz Starbucksa u Surf’n’Fries na mjesto Mobile Unit Managera premda je moj posao puno zahtjevniji. Intenzivno radimo na uvođenju novog brenda na irsko tržište, pronalasku lokacije za prvi Surf’n’Fries Outlet, i širenju tima. Posao je vrlo dinamičan i omogućava mi da putujem po Irskoj, učim nove stvari koje su direktno vezane za moje obrazovanje te upoznajem jedan drugi aspekt Irske i Iraca", otkriva.
Bez obzira na dvije diplome, ni jedan mu posao, ističe, nije "ispod časti".
"Ispod časti mi je učlaniti se u stranku da bih imao posao, zato sam i napustio Lijepu Našu. Osim toga, posao koji radim zahtijeva od mene da budem maksimalno usredotočen na unapređenje sebe kao osobe i kao profesionalca te otvara goleme mogućnosti", govori.
Ništa mu, ponavlja, ne nedostaje u životu.
"Stanarina je plaćena, režije su plaćene, nemam nikakvih egzistencijalnih teškoća. U svakom slučaju, zarada se ne mjeri samo količinom eura koji dolaze na račun svaki mjesec nego i novim znanjima i prilikama".
A razmišlja li o povratku u domovinu?
"Ne, samo na godišnji odmor", zaključuje.
Bit ću malo grub: naš odvjetnik koji je otišao raditi u Švedsku nek konobari, pa kaj onda. Tak i onak se naše pravo ne prizna vani, stoga ni ne može u Švedskoj nostrificirati diplomu našeg pravnog faksa. Uostalom, čudim mu se, kaj mu je; pa u RH svi odvjetnici žive ko kraljevi, prinčevi i grofovi zajedno....ne kužim stvar ovog slučaja i izričaja...