Istraživanja u Institutu za migracije i narodnosti pokazala su kako su Hrvati imali važnu ulogu u modernizaciji južnoameričkog kontinenta.
Proces modernizacije podrazumijeva strukturalne promijene, prije svega industrijalizaciju i urbanizaciju tijekom kojih se tradicionalna agrarna društva transformiraju u moderne nacionalne države.
U vrijeme masovnog iseljavanja u Južnu Ameriku, najveći broj iseljenika bio je porijeklom iz Dalmacije, poglavito s dalmatinskih otoka.
Stanovnici tog područja već su odavno imali tradiciju otvorenosti prema svijetu kroz putovanja, komunikaciju, trgovačke veze. Pretpostavljamo kako je to uvjetovalo njihovo dobro snalaženje i prilagodbu novim sredinama.
S druge strane, ekonomski prosperitet otoka neposredno prije ekonomskog kraha izazvanog vinskom klauzulom omogućio je razvoj gospodarstva i trgovačkih veza na otocima, odnosno razvoj pojedinih znanja i vještina otočana koje su im mogle biti od koristi u novim sredinama.
Treba uzeti u obzir i to da su iseljavali uglavnom mladi, zdravi i pismeni muškarci.
Masovno iseljavanje Hrvata na južnoamerički kontinent
Za vrijeme masovnog iseljavanja od 1890. godine, najveći broj hrvatskog stanovništva otišao je iz Dalmacije, i to s otoka Brača i Hvara.
Prema procjenama demografa i povjesničara (Lakatoš, Banović), na Braču se broj stanovnika u razdoblju od 1869. do 1910. smanjio za 29 posto, a na Hvaru za 20 posto. Iz Dalmacije se do 1910. godine iselilo 92 tisuće ljudi, a iz Istre 40 tisuća.
Od 1900. do 1910. samo iz kotora Hvar i Brač iselilo se 7800 stanovnika (usp. Banović, 1987; Lakatoš, 1914).
Iseljavanje nije bilo statistički praćeno, stoga nemamo pouzdanih podataka. Njega su prouzročili gospodarski (ekonomski) i neekonomski čimbenici: prenaseljenost otoka, kriza vinogradarstva i "vinska klauzula", seljački dugovi, propast jedrenjaštva, koraljerstva, drvene brodogradnje i dr.
"Obnemogli narod zbog nerodice bolesti na lozi i vinske klauzule sve se više zadužuje i hrli u daleki svijet da bi se prehranio jer se boji da će skapati od gladi. U posljednje vrijeme nastoji naći kupca kako bi došli do novca pa da pođu iz rodnog kraja. Danas je iz Bobovišća otputovalo 11, a koji dan će drugih 20". ("Jedinstvo", 7. kolovoza 1903.)
Od neekonomskih razloga najčešći uzrok migracija bio je vojno-politički. Godine 1852. Austrija je prvi put provela popis vojnih obveznika. Mlađe otočno stanovništvo našlo se u situaciji da bude pozvano na dugotrajno služenje vojnog roka.
"To je cvijet mladosti koji mora tri ili četiri godine vojnikovati. Oni su potrebni kući da je izvuku iz bijede. Da bi kući pomogli, idu u svijet.(...). Vojni sudovi dizali su optužbe i sudili one za koje su utvrdili da su pomagali mladićima vojnim obveznicima da pobjegnu u Ameriku". ("Jedinstvo", 30. travnja 1901.)
Hrvatski iseljenici, poglavito Dalmatinci, odlazili su stihijski, bez plana i zaštite službenih vlasti. Naime, Austro-Ugarska Monarhija nije imala službenu iseljeničku politiku, jedinstvene zakone ni službenu emigracijsku statistiku.
Austrijska službena vlast podržavala je i poticala iseljavanje prije svega zbog političkih razloga budući da je htjela spriječiti nacionalnu integraciju (Hrvata) i razvoj nacionalnih institucija i države.
Iseljenik Luka iz Porvenira (Čile) opisuje to sljedećim riječima: "Ti znaš da je naša Dalmacija kršovita, pa ne može sve da nas prehrani i trebalo je da se selimo, naročito u ono doba kada je Švaba gospodario našom zemljom i nije dozvoljavao nama Dalmatincima da se preselimo u bogatije krajeve, koje je naseljavao švabskim i mađarskim narodom. Švaba je pošto poto htio da nas istjera iz onog našeg kraja u kojem je Bog kad je stvarao svijet, nagomilavao toliko pustog kamenja, ali uz kamenje i velike hridine, divno more i krasote, kojima nema takmaca na čitavoj zemaljskoj kugli. (...). Mi smo ipak volili onaj naš krš i teška srca napuštali smo svoj rodni kraj. Svaki iseljenik nosi za čitav svoj život uspomenu na onaj trenutak bolnog rastanka sa svojom Domovinom. (...). Patnjama i bijedom očeličeni, naoružani bolom, ali voljom i energijom da podnesemo još gora iskušenja, doplovismo u ove daleke i puste krajeve". ("Jugoslavenski glasnik", 1. prosinca 1940.)
Iseljenik iz Punta Arenasa, Čile, iznosi slične dojmove: "Da imade ta Austrija samo malo ljubavi prema nami Hrvatima, ne bismo se skitali po tuđem svijetu, nego bi mogli na svojoj djedovini mirno i zadovoljno živjeti. Samo austrijskoj politici, njezinoj mržnji na sve što je slavensko možemo zahvaliti da se naš narod u ogromnoj progresiji seli u Ameriku". ("Domovina", 30. svibnja 1913.)
Nagovještaj rata te potreba za mobilizacijom u svrhu jačanja vojnih potencijala Austrije dovela je do zabrane iseljavanja osobama mlađima od 16 godina.
Uoči Prvog svjetskog rata Austrija se zalagala za restrikciju iseljavanja administrativnim putem, a sve zato da bi sačuvala vojni potencijal zemlje. Iseljenički zakon do kraja postojanja Monarhije nije donesen.
U vrijeme masovnog iseljavanja koje nam u svom dnevničkom zapisu opisuje iseljenik Njirić s područja Dubrovnika, a i cijele Dalmacije, odlazili su mladi ljudi (kako opisuje između 14 i 20 godina), neoženjeni i uglavnom sa završenom pučkom školom. (Njirić, 2016.)
Kako piše Antičević (1914.), u razdoblju od 1889. do 1910. godine iseljavali su se uglavnom mladi očevi ili najstariji sinovi, oni koji su imali obavezu prema obitelji i novčano je pomagali, ali su se oni u velikom postotku i vraćali kući.
Tu tezu potvrđuje i spomenuti iseljenik jer je i sâm, nakon starijeg brata koji je smrtno nastradao u Čileu, iselio u Ameriku kako bi novčano pomogao obitelji.
Nakon 1910. godine mijenja se sociodemografska struktura iseljenika. Dalmatinci su se iseljavali uglavnom u skupini – s braćom, prijateljima, susjedima i rodbinom iz rodnog mjesta.
U splitskim i zadarskim novinama objavljivan je niz oglasa za putovanje u prekomorske zemlje. Najviše se putovalo preko luke Trsta, ali i iz drugih europskih luka: Rotterdama, Amsterdama, Bremena, Hamburga...
U Dalmaciji se njegovao običaj opraštanja mještana s iseljenicima. Večer prije odlaska za iseljenike se pripremala oproštajna večera, a iseljenici su obilazili kuće svojih mještana kako bi se oprostili s njima.
Sutradan, uoči odlaska, mještani bi se okupili u velikom broju kako bi ih ispratili na brod i zaželjeli im sretan put. Brod bi prilikom polaska svirao tri puta brodskom sirenom i tako najavljivao odlazak.
Ovako je opisano opraštanje iseljenika i prijatelja mještana s otoka Hvara: "Bio sam dijete kad se brat mog pokojnog oca Petar (Pijero) opraštao od svojih u Vrboskoj na Hvaru prije odlaska u Argentinu. Njegovi su mu prijatelji došli jedne večeri zaželjeti sretan put i zapjevati onu tužnu, nezaboravnu popijevku: 'Ti ostaj s Bogom al se sjećaj mene! Na rastanku, na rastanku smo, nek te prati Bog!' Baka je ridala, a tetke je pridržavale da ne padne u nesvijest. Zašto je morao otići u strani svijet? To ni danas ne mogu dokučiti". (Kupareo, 1989:77)
Novac za kartu uglavnom se posuđivao te su mnogi iseljenici u početku štedjeli većinu svoje zarade ne bi li što prije vratili dug.
Gorak je kruh u tudjini, ko ga nije okusio, ne zna sta znaci biti daleko od rodne grude. Ispade da smo se iseljavali zbog tudjinske vlasti, a sad jos vise, zbog "nasih" koji prodaju komad po komad djedovine, za koju se umiralo i mucilo, a opet su opstali nasi stari. Ovi sad, ce otjerati svu mladost sto vrijedi i najljepsu zemlju opustjeti, od raja napravice pustinju.