Istaknuti hrvatski skladatelj i velikan francuske avangardne glazbe Ivo Malec preminuo je ljetos u Parizu u 95. godini života.
Trag preplitanja glazbe i kazališta
Kompleksnost opusa Ive Maleca treba tražiti u radoznalosti njegova doba za "novim" u glazbi sredinom 20. stoljeća, koje je kao nijedno prije nudilo mnogobrojne mogućnosti i preobrazbe autorskih zamisli.
Glazbena sloboda osvajala se na mnogo načina. Pa tako i ona Milka Kelemena i Ive Maleca koji su preminuli relativno brzo jedan za drugim. Neporeciva je istina da su njih dvojica, bitno različiti kao ljudi i kao skladatelji, na polju svjetske suvremene glazbe najviše postigli kao autori potekli iz ove sredine. Njihovim odlaskom završava iznimno uzbudljivo i plodno razdoblje nekadašnje hrvatske glazbene avangarde.
Fenomenološki trag preplitanja glazbe i riječi, glazbe i kazališta, ulančanost poticaja od tradicije do avangarde njegova vremena možda je najbolje opisao muzikolog i skladatelj Martial Robert, autor najpotpunije studije o Malecu iz 2005. Prepoznavši ga kao "čovjeka dvaju svjetova, nositelja dviju tradicija – one srednjoeuropske koju donosi iz Hrvatske i one elektroakustičke koju razvija i bitno obogaćuje prenoseći elektroakustičke tehnike i iskustva na instrumentalnu glazbu, ali i instrumentalni svijet glazbe u novootkriveni elektroakustički svemir".
Avangardni teatarski iskorak družina mladih
Disciplinirano meandriranje prema takvoj "velikoj miksaži" koje se ubrzo kristaliziralo kao autentičan i prepoznatljiv stil nošen snažnom i jasnom gestom, začeto je u iznenađujućem spoju solidnog naslijeđa tradicionalne kulture u Zagrebu s frankofilskim avangardnim teatarskim iskorakom "Compagnie des jeunes" – Družine mladih. Svojevrsni je to naš kazališni fenomen o kojem se sve donedavno malo znalo, a u kojem su sudjelovali i Mladen Škiljan, Mladen Raukar i još nekoliko umjetnika intelektualaca na čelu s Vladom Habunekom.
Na poziv književnika i prijatelja Radovana Ivšića koji je htio da mu Malec sklada glazbu za njegova Gordogana na tamošnjem radiju, otišao je 1959. u Pariz, gdje se stalno nastanio. Već u Zagrebu, gdje se od 1940. do 1946. okupljala Družina mladih, bili su istomišljenici.
Ivšić je, dakle, bio inicijator sudbonosne odluke koja je vrlo brzo rezultirala i usavršavanjem kod Oliviera Messiaena, ali i pristupom Istraživačkoj skupini za konkretnu glazbu Pierrea Schaeffera. Ona mu je otvorila jedan novi svijet glazbe, glazbe eksperimenta i novih zvukovnih mogućnosti. Slijedila je bogata autorska karijera u kojoj se bavio starim i novim skladateljskim alatima, upoznavao elektroakustične mogućnosti glazbe, a djela su mu diljem svijeta izvodili prestižni orkestri i solisti.
Od 1972. do 1990. ostvario je i uspješnu pedagošku karijeru na pariškom konzervatoriju. Mnogo je Malecove glazbe zabilježeno snimkama i na nosačima zvuka za koje je čak pet puta dobio uglednu nagradu Grand Prix du Disque.
Bio je i jedan od umjetnika koji su primili mnoga francuska odličja, među ostalim Chevalier dans L’ordre national de la Légion d’honneur, Commandeur dans L’ordre des Arts et des Lettres, Prix de l’Académie des Beaux-Arts i dr.
Iz bogatog i raznolikog opusa, osim već spomenutih djela, treba možda izdvojiti i dragocjen doprinos scenskoj glazbi za mnoge zagrebačke dramske predstave u kojima je surađivao s najboljim hrvatskim redateljima, poput Branka Gavelle, Koste Spaića, Dine Radojevića, Mladena Škiljana, Vlade Habuneka...
Neodgovori i tišine
Zašto je uopće otišao u Francusku taj rođeni Zagrepčanin koji je na ovdašnjoj Muzičkoj akademiji primio glazbeno znanje od tada najboljih profesora Mila Cipre i Fridricha Zauna te kraće vrijeme bio ravnatelj Opere u Rijeci i ubirao prve autorske uspjehe? U TV-emisiji urednice muzikologinje Seadete Midžić koja ga je dobro poznavala, godine 1985. pomalo pitijski o tome je govorio: "Otišao sam jer nije bilo odgovora na moj problem, mislim muzičko-socijalnog odgovora. I kada se nakupilo tog neodgovora, te tišine, onda naravno nije bilo rješenja za mene. No, tog kulturnog ili kulturološkog okruženja čovjek se, naravno, nikad ne riješi. Nosi ga. To je vjerojatno ono što u sredini u kojoj sada živim i u čiji krug i vrijeme pripadaju sada moje muzike, čini da one imaju još jednu dimenziju i da su nešto drukčije. To je pretpostavljam taj moj korijen, to je moje disanje drukčijim ritmom nego što je ritam ljudi s kojima živim... Govorim o razlici osobne linije koja ukazuje na proturječnosti, a ne vrijeđa trenutke".
Ogorčenje baš i nije bilo utemeljeno jer je Ivo Malec dobio Nagradu grada Zagreba još 1957., na Muzičkome biennalu Zagreb tijekom godina izvedene su mu 33 skladbe, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu praizvedeni su baleti "Makete" i "Lied" s njegovom glazbom, a izvedba glazbenog plakata "Victor Hugo – Sam protiv svih" uslijedila je samo godinu dana nakon praizvedbe u Avignonu 1971. skladba "Actour" izvedena je na Dubrovačkim ljetnim igrama, a u Zagrebu je imao nekoliko autorskih koncerata u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja čiji je bio član, kao i svoj Dan u dvorani Lisinski 1985. uz izložbu crteža i izravne prijenose koncerta na televiziji i radiju.
Jedna od posljednjih veza s domovinom bilo je natjecanje New Note Samoborskih glazbenih večeri 2012. čiji je bio predsjednik. Nije, dakle, bio prešućivan, možda manje prisutan nego što je to želio, a svakako manje slavljen nego što je to bio u Francuskoj, svojoj drugoj domovini u kojoj je živio 60 godina i bio njezin državljanin.
Jagoda Martinčević (Lj. G.)
