Mate Meršić Miloradić (1850. – 1928.) najveće je ime književnosti gradišćanskih Hrvata (do 1921. zapadnougarski Hrvati). Ovaj marljivi svećenik, znanstvenik, poliglot i pjesnik po mnogo čemu jedinstvena je osobnost u kulturnome i književnome životu hrvatskoga naroda kao cjeline, a gradišćanskih Hrvata posebno. Naime, on je svojim književnim djelom utemeljio gradišćanskohrvatski književni standard, dao naziv zapadnougarskim Hrvatima koji su nakon raspada Austro-Ugarske pripali novouspostavljenoj Republici Austriji, a u njezinim granicama novoformiranoj saveznoj zemlji, odnosno pokrajini Burgenland. Pojam Burgenland Miloradić je preveo na hrvatski jezik prihvatljivim pojmom Gradišće.
Mate Meršić Miloradić svojim je pjesničkim radom izazvao svojevrsni preporod, kako književni, tako i duhovni, zapadnougarskih Hrvata i po mnogo čemu može ga se usporediti s najvećim ukrajinskim pjesnikom Tarasom Ševčenkom. Nakon raspada dvojne monarhije (K.u.K.) ostao je živjeti, kao svećenik biskupije u Juri, u mjestu Hrvatska Kemlja, koje se nalazi u Mađarskoj. Time je njegov književni rad dobio novu dimenziju jer je svojim snažnim stihovima ublažavao posljedice koje su nove granice učinile ovdašnjim Hrvatima i pomogao čuvanju njihova identiteta, osjećaja zajedništva i vlastite samobitnosti.
Hrvati imaju dva književna jezika
Treba reći kako je Miloradić veliko ime i u povijesti cjelokupne hrvatske književnosti. Neki ga smatraju prvim hrvatskim dijalektalnim pjesnikom jer je pisao na čakavskoj varijanti govora većine zapadnougarskih Hrvata, dok drugi književni povjesničari drže kako se može i mora smatrati začetnikom, poput Marulića, jer jezik kojim je pisao postao je književni jezik ovoga ogranka hrvatskoga naroda. Prilika je podsjetiti na činjenicu da Hrvati imaju dva književna jezika. To su hrvatski književni standard i gradišćanskohrvatski književni standard.
Ističemo kako je Miloradić bio u stalnoj komunikaciji s Hrvatskom kao matičnom zemljom svoga etničkoga ogranka i smatrao je da tu činjenicu treba poštovati zbog povijesnih uvjeta u kojima gradišćanski Hrvati žive te zbog njihove budućnosti ako se žele oduprijeti asimilaciji.
Kulturna samobitnost gradišćanskih Hrvata
Najbolji poznavatelj književnog djela Mate Meršića Miloradića je dr. sc. Nikola Benčić, član HAZU-a. Ovaj vrijedan proučavatelj književne povijesti gradišćanskih Hrvata, književni kritičar, jezikoslovac, slavist, pedagog, leksikograf, po mnogo čemu je nasljednik svoga velikoga prethodnika jer je svojim djelima širokog raspona pomogao ne samo proučavanju već i čuvanju te vrednovanju kulturne baštine i kulturne samobitnosti gradišćanskih Hrvata. Njegov osobni životni put vrlo je dramatičan. Rođen je na mađarskoj strani u mjestu Velika Narda, 12. listopada 1937. godine. Kao dijete morao je proživjeti teške godine nakon podizanja tzv. željezne zavjese, što je uključilo prisilno istjerivanje Hrvata iz ovoga sela u logor na dalekome istoku zemlje. Osnovno i srednje obrazovanje dobio je u komunističkoj Mađarskoj. Godine 1956. kao izbjeglica našao je novi dom u Austriji, gdje je završio studij, doktorirao upravo na Miloradiću i razvio vrlo snažnu književnu i jezikoslovnu djelatnost.
Knjiga „Miloradić“ Benčićev je dug svome velikome učitelju. Na neki način je znakovito što je ovako važno djelo autor objavio u vlastitom izdanju. No to nimalo ne umanjuje vrijednost i njezino povijesno značenje. Autor u uvodu kaže: „Medtim sam desetljeća dugo sakupljao materijal od njega i o njemu, ar za vrime pisanja disertacije kot bigunac iz Ugarske, nisu mi bili dostupačni ugarski arhivi i materijal. Danas u bibliografiji i literaturi stavljam rezultate svim na raspolaganje. Znamda nije potpuno, ar se i u znanosti nikada ne more dojti do kraja“.
Susret s materinskim jezikom
Miloradić je postao legenda. Na njegovu djelu odgajali su se svi naraštaji gradišćanskih Hrvata. Njegove molitve za djecu još su i danas najvažniji susret najmlađih s materinskim jezikom i književnošću. Nikola Benčić na neki način želi tu legendu staviti u realne okvire. Stoga piše: „Stavili smo, početno od Martina Meršića st. našeg pjesnika Miloradića na idealizirani, odlični postament i ne moremo ga – ili teško nam je – staviti na njegovo stvarno mjesto. Svaki narod ima svoje legende, tako i naš maljacki gradišćanskohrvatski, od čega se tusti i živi narodna svist. Da su međutim neki marljivo dlijetom prošli na ta naš granitni spomenik, tako Stojević, Čenćić, Probst, Ina Jun – Broda, Gassner i dr., to nam uopće nije palo u oči. Nismo to realizirali. Uopće smo se udaljili od znanstvenoga, stvarnoga istraživanja ili nastavili jako pomodni i uprli oči samo u ono što nam godi, što nam gladi dušu, čim se moremo dičiti i što pluje na slapi takozvane znanstvenosti i izrivamo iz našega vidokruga sve ono što bi nam moglo ušćrbnuti slavu, a sam Miloradić je to oduravao najveć u našoj narodnoj duši.“
Treba podsjetiti kako je Miloradić pisao na nekoliko stranih jezika djela iz matematike, fizike, astronomije i filozofije i objavljivao ih diljem Europe. Stoga je njegova biblioteka riznica znanja iz vremena u kojem je živio.
Mjesto koje mu pripada
Monografija „Miloradić“ akademika Nikole Benčića iscrpno je književno-teoretsko, književno-povijesno i kulturološki nezaobilazno djelo bez kojega se ubuduće neće moći prići proučavanju kulturne baštine i jezika gradišćanskih Hrvata. Međutim, ono što pisac ovih redaka smatra bitnim, a ova monografija nameće kao realno očekivanje od naših antologičara, književnih povjesničara, pisaca pregleda povijesti hrvatskih književnosti i svih onih koji se bave hrvatskom književnošću, da Matu Meršića Miloradića konačno stave u hrvatsku književnu baštinu na mjesto koje mu pripada jer on je jedna od najvećih literarnih osobnosti koja je stvarala na našem jeziku u 20. stoljeću. Ova monografija, treba reći, nije cjelovita jer je Mate Meršić objavio nekoliko važnih djela iz područja filozofije, matematike, fizike i astronomije. Taj dio njegova stvaralačkog opusa još uvijek nije dovoljno istražen i pomalo je zapostavljen, pa čak i prešućen.
Vrijednost monografije „Miloradić“ u tome je što donosi obilje fotodokumentarne građe koja nam pomaže u shvaćanju i razumijevanju stvaralačkoga genija našega velikog sunarodnjaka koji je živio izvan Hrvatske, izvan njezinih kulturnih, jezičnih i političkih događaja, a ipak je postao svjetionik koji još i danas osvjetljava cijeli etničkih prostor zapadnougarskoga narodnosnog arhipelaga.
Đuro Vidmarović
