Prošlih tjedana hrvatsko iseljeništvo bilo je aktivno u širenju i potpisivanju peticije na internetskoj stranici change.org. Ponukani imenovanjem HNS-ova kandidata Borisa Blažekovića za generalnog konzula Republike Hrvatske u New Yorku, javili su se mnogi pripadnici naše dijaspore kako bi izrekli svoje nezadovoljstvo zbog njegove srednje stručne spreme, neiskustva, ali i određenih stajališta.
Vladi Republike Hrvatske upućena su protestna pisma, javio se i fra Nikola Pašalić, svećenik newyorške župe sv. Ćirila i Metoda, a svoje nezadovoljstvo iskazala je i Udruga hrvatsko-američkih stručnjaka.
Najviše odjeka izazvalo je potpisivanje online peticije koju je pokrenula Milka Žepina, poznata Hrvatica iz New Yorka. Iseljeništvo u njoj vidi heroinu koja je jasno i hrabro formulirala stajališta dijaspore.
Recite mi nešto o sebi, čime se bavite i jeste li prije bili aktivni u zajednici?
Rođena sam u Lici, a kao dijete došla sam u New York. Moj otac Stipe Pavlak pobjegao je iz komunizma 1958. godine, mama i ja pridružile smo mu se 1969. Imala sam 11 godina kada sam prvi put srela svoga oca. Kasnije mi se u Americi rodila sestra. Živim na Long Islandu, a ovdje sam završila i fakultet. Radim u međunarodnoj špediciji, pa stoga imam kontakte u Državnoj sigurnosti zbog provjere izvoznika i uvoznika. Tijela državne sigurnosti provjeravaju sve tvrtke kako bi utvrdile da nisu američki neprijatelji i da nemaju veze s terorističkim organizacijama. Moj otac uvijek je bio aktivan u hrvatskoj zajednici i pri svim antijugoslavenskim aktivnostima pa sam tako i sama kao mlada djevojka postala prohrvatski orijentirana. Od 1971. stalno smo organizirali antijugoslavenske prosvjede, a svako ljeto održavali smo i "Povorku porobljenih naroda" u kojoj su sudjelovali svi narodi zatočeni iza željezne zavjese. Sve to trajalo je do pada komunizma. Prosvjedi, peticije, pisma, dijeljenje letaka o zatvaranju i ubijanju Hrvata, peticije za oslobađanje Hrvatske od totalitarizma, mjesec dana bdjenja ispred zgrade Ujedinjenih naroda tijekom rata, protesti da se oslobode hrvatski generali u Haagu – sve to bilo je dio mojega života. Također sam organizirala peticije 1978. i 1979. godine da se prvi put u Americi dopusti predavanje hrvatskog jezika. Često smo organizirali peticije za vrijeme komunizma, ali tada smo ih upućivali u Bijelu kuću, američkim zastupnicima u Kongresu, senatorima, gradonačelniku New Yorka te Ujedinjenim narodima.
Kako je došlo do pokretanje ove posljednje peticije protiv imenovanja Borisa Blažekovića generalnim konzulom u New Yorku?
Nju sam pokrenula ja, ali su je mladi Hrvati u Americi usavršili. Kako imaju mnogo više znanja o radu društvenih mreža, pomogli su da je proširimo. Ne mogu reći da sav kredit ide meni, ali moj je prijedlog i njima dao poticaj da nešto moramo učiniti i da ne možemo prekriženih ruku čekati sudbinu. Ideja o peticiji protiv imenovanja Blažekovića konzulom nastala je 11. veljače na proslavi Stepinčeva u New Yorku. U razgovoru s prijateljicama komentirali smo objavu na Facebooku o njegovu imenovanju, a prva stvar koja mi je upala u oko jest da je on član HNS-a, stranke koja se ne bori za interese hrvatske dijaspore i da je radio u kampanji bivše ministrice vanjskih i europskih poslova Vesne Pusić. Nadalje u komentarima, ali i njegovim izjavama, vidjela se mržnja koju taj čovjek osjeća prema zemlji u koju je trebao doći obavljati časnu ulogu konzula. To me podsjetilo na sedamdesete i osamdesete kada smo imali slične konzule. Stoga nismo dugo razmišljali i krenuli smo u akciju. Pa ako Blažeković tako razmišlja o zemlji koja je meni dala život, kao i onoj koja me othranila, znam da moramo spriječiti toga čovjeka.
Koliko je ljudi do sada potpisalo peticiju?
Više od četiri tisuće ljudi. Istodobno smo skupljale potpise moja prijateljica i ja u naše dvije zajednice (Astorija i Manhattan). U samo sat vremena potpisalo ju je više od 330 ljudi. Da imamo više vremena i da nismo udaljeni od naših župa zbog obilnog snijega i praznika, sigurno bi bilo i više potpisa. Još uvijek dobivam pozive ljudi iz New Yorka koji žele podržati peticiju.
Očito ste se dokazali u djelotvornosti inicijative "Grass roots"...
Osobno vjerujem u takve inicijative i mislim da narod mora uzeti stvari u svoje ruke jer je dokazano da političari u Hrvatskoj kroje sebi karijeru i brinu o svojoj osobnoj budućnosti bez imalo obzira na Hrvate diljem svijeta. Treba ih podsjetiti da su izabrani od naroda, da moraju donositi odluke u skladu s njihovom voljom te raditi za dobrobit zemlje koja nam je od Boga dar, a nije ničije vlasništvo.
Kako ste se osjećali nakon što ste čuli priopćenje iz Ureda predsjednice o opozivu imenovanja konzula?
Presretno... Osjećala sam se isto kao onaj dan kada je hrvatski narod rekao "ne" komunizmu na prvim slobodnim demokratskim izborima! Ovime smo pokazali Hrvatima u domovini kako je pobjeda moguća i da možemo promijeniti stvari ako smo složni. Svojom odlukom političari u Hrvatskoj podcijenili su nas u dijaspori. Tim imenovanjem pokazali su koliko nisko mišljenje imaju o iseljenoj Hrvatskoj, stvarno misle da smo glupi i zaostali samo zato što se dosad nismo suprotstavili njihovim političkim igrama. Dosad smo manje-više prihvaćali konzule koji su dodijeljeni zajednici u New Yorku. Bilo je divnih ljudi, ali isto tako bilo je teških promašaja. Znam da nismo dobrodošli u Hrvatsku, svi bi najradije da samo šaljemo novac (što činimo godinama, za razne namjene), a da nikad nogom ne stupimo na tlo Lijepe Naše, i to je najbolnije. Osim predsjednice, nitko nas nije posjetio, nije bio čak niti jedan od trojice zastupnika za dijasporu.
Kakav je odjek u vašoj sredini nakon peticije. Što na to kažu prijatelji i obitelj?
Cijela zajednica oduševljena je uspjehom peticije. Svi su, naravno, ponosni. Naglašavam da ovo nije moj uspjeh nego uspjeh hrvatskih iseljenika. Volja naroda pokazala je da želimo promjene i da ih tražimo jer više ne želimo bačene "mrvice".
Kakvo konzularno predstavništvo priželjkuje zajednica Hrvata New Yorka i okolnih država?
U konzulatima trebali bi raditi ljudi koji imaju znanje i žele pomoći iseljenicima. Trebaju motivirati mlade da postanu državljani Hrvatske i raditi na programima koji im jednom u životu mogu donijeti besplatan put u Hrvatsku, kao što to ima Izrael za svoje mlade u dijaspori, takozvani "heritage trip". Moraju biti spremni pomoći povratnicima na sređivanju razne papirologije ili barem uputiti ljude na prave ustanove koje im mogu pomoći. Dosad to nitko nije radio u našem konzulatu. Barem jednom mjesečno trebali bi napraviti neku radionicu ili predavanje o promjenama koje se odnose na iseljeništvo. Naši ljudi manje-više privremeno su u Americi i rekla bih da njih 80 posto ima nekretnine u Hrvatskoj. Konzuli moraju biti pri ruci tim ljudima u vezi s bilo kojim pitanjima. Ljudi koji idu raditi u diplomatske misije diljem svijeta za domovinu ponajprije moraju osjećati lojalnost i ljubav prema svojoj zemlji, a ne biti stranci ljudima koje zastupaju. Neka se ugledaju u strane političare da vide kako se voli i poštuje vlastita zemlja. Djeca iz bivšeg sustava, koja pate za onom državom, nisu naši političari. Zajednička odrednica većine ljudi u New Yorku i okolici jest to da su desno orijentirani. Ovi ljudi pobjegli su iz komunizma. Netko tko ima veze s komunizmom ili bivšom državom nije dobrodošao u našu zajednicu. Netko tko veliča partizane i naziva ih osloboditeljima, ne zna engleski jezik, nema obrazovanje na diplomatskoj razini i nosi u sebi mržnju prema aktualnom predsjedniku ove zemlje, zar nam takav treba? Taj nije ovdje dobrodošao. Kako sada gledam na stvari i prema ovom sramotnom imenovanju, vidim da se pozicije kupuju i namještaju. Ljudi koji su obrazovani pa i visokoškolovana djeca naših iseljenika nemaju mogućnost doći do izražaja, a upravo bi oni bili izvrsni na ovim pozicijama jer razumiju stanje hrvatskih iseljenika.
Moja Hrvatska doznaje kako je prije desetak dana jedan ugledni političar u republikanskoj stranci poslao pismo državnom tajniku Rexu Tillersonu u kojem mu preporučuje da Amerika ne primi Borisa Blažekovića na službu. Dodajmo tome da je mjesto generalnog konzula u New Yorku ispražnjeno već godinu i pol dana.
Zbog otkrivanje ove afere Željka Markić će bito još proganjanija od strane HR medija ,civilnih udruga ,kurikulum ekipe,pupovca ,lijevih i desnih političkih opcija .