Tragovi Ivana Meštrovića u Chicagu se javljaju početkom prošlog stoljeća kad je najutjecajnija kulturna zaklada tog vremena poklonila gradu milijun dolara za nabavku umjetničkih djela.
Zaklada Benjamin Ferguson 1926. je od hrvatskog iseljenika naručila dvije skulpture koje su sredinom listopada 1928. postavljene u samo središte Chicaga.
Ideja datira još iz 1909. godine. Naime, tad je cijenjeni čikaški arhitekt Daniel Burnham napravio prijedlog grada uz jezero. Taj plan se i danas poštuje!
Američki Indijanci izliveni su u Zagrebu, a za njih je Meštrović nagrađen s velikih 150 tisuća dolara.
Sam autor je rekao kako su to konji iz njegove zemlje, a Indijanci u rukama ne drže ni strijelu ni koplje.
Naš sunarodnjak bio je prvi živući umjetnik koji je 1947. imao svoju izložbu u najpoznatijem američkom Metropolitan muzeju umjetnosti.
Slavni Auguste Rodin jednom je rekao: "Meštrović je najveći fenomen među umjetnicima skulpture. Veći je i od mene!"
Profesor i priznanja
Iz Europe u New York došao je 11. siječnja 1947. Do 1955. predavao je na Syracuse sveučilištu.
Poznati umjetnici George Norris, Luise Kaish, Julia Kalvaitis, Mary Lewis, Karl Karhumaa i Jim Ridlon bili su njegovi studenti.
Godine 1953. od Američke akademije umjetnosti dobio je zlatnu medalju za skulpturu. Postao je i njezin član, jedan od tek 50.
Predsjednik Dwight D. Eisenhower 1954. osobno mu je uručio američko državljanstvo. Tada Meštroviću bijahu već 72 godine.
Predsjednik jednog od najpoznatijih sveučilišta u Americi i svećenik Theodore Hesburgh, upoznavši njegov rad pozvao ga je u Notre Dame.
Hesburgh je nekoliko desetljeća bio jedan od najistaknutijih ljudi u američkom akademskom životu.
Svoje sveučilište stavio je na svjetsku kartu velikih akademskih institucija, marširao je s Martinom L. Kingom za prava Afroamerikanaca, borio se protiv američkog napada na Vijetnam, tražio je pravednost za potlačene, otvarao rasprave o zabranjenim temama...
Njegovo prijateljstvo s Meštrovićem učinilo je našeg sunarodnjaka velikim u američkom javnom životu.
Sam Hesburgh nazvao ga je "Michelangelom svog vremena". Na sveučilištu mu je čak dao izgraditi studio i uvijek se ponosio što je ovaj veliki umjetnik došao na Notre Dame.
Meštrović je dobitnik mnogih počasnih doktorata. Njegova djela nalaze se po cijeloj Americi, a najpoznatija su u Notre Dameu, Indiani, Chicagu, Milwaukeeju, Washingtonu, Syracusi, New Yorku, Rochesteru, Minnesoti i na Havajima...
Za Hrvatsku
Nakon iskustva s Titovim režimom i saznanjima o brojnosti ubojstava i progonstava, Meštrović snažno djeluje u Americi: javno kritizira Tita, zalaže se za slobodu hrvatskog naroda, piše u iseljeničkim tiskovinama, a najviše se zauzima za svog prijatelja, pravednika i zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca.
Već 1948. jugoslavenski diktator ga ja molio da se vrati kući. Preko umjetnika Joa Davidsona Tito je poslao poruku: "Recite mu da se ne boji. Neka se vrati!"
"Previše je mojih prijatelja tamo u zatvoru", odgovorio mu je hrvatski umjetnik.
Iste godine Time magazin piše kako je jugoslavenski ambasador u Americi nagovarao Meštrovića da se vrati barem nakratko, ako hoće i u tajnosti.
"Ići ću u Beograd incognito kada Maršal bude išao u Moskvu incognito", ponovno mu je odgovorio.
Meštrović se posebno zauzimao za kardinala Stepinca. Njemu u čast bio je organizator javnih tribina i različitih skupova.
Izdvajam jedan takav događaj iz 1959. godine u Chicagu na proslavi 60. Stepinčevog rođendana.
Slavlje je održano u Morrison hotelu pod pokroviteljstvom našeg umjetnika kojem se pridružio američki kardinal Meyer, guverner države Stratton i gradonačelnik Chicaga Daley.
To je bila prava manifestacija hrvatske svijesti i odanosti zatočenom kardinalu, uz prisutnost više od dvije tisuće Hrvata iz raznih dijelova Amerike.
Meštrović je u spomen knjizi za tu prigodu napisao i članak pod naslovom "Ponižavajući Stepinca uzvisili su ga".
Bio je bliski suradnik hrvatskih franjevaca, a posebno povjesničara dr. Dominika Mandića.
Preminuo je u 79. godini života na Sveučilištu Notre Dame gdje je živio i radio.
Ovaj veliki čovjek ostavio je neizbrisive tragove. Uvijek je bio ponosan na hrvatske korijene i borio se za hrvatsko ime.
Njegovi principi bili su snaga, patnja vlastitog naroda dolazila mu je kao nadahnuće, a na osobni život gledao je kao na veliki dar koji je dijelio sa svijetom svog vremena.
I zato trajno ostaje upisan velikim slovima u hrvatskoj povijesti i iseljeništvu.
>> Posljednje očevo pismo: Oči stare, naočale ne pomažu, zbogom sine moj!
>> Pismo iz 1909. godine: Sine, ako ne radiš, imaš se gdje vratiti
>> Priča o Hrvatu koji je postao gradonačelnik Chicaga
Hvala bogu nešto objektivno i u Večernjem , trebalo bi više ovakvih tekstova i novinara , a ne onih dotepenaca opančara.