Bangu je naselje na periferiji prilično udaljenoj od središta Rio de Janeira. Senador Camará nalazi se na kraju Bangua. Za one koji ne znaju što periferija znači u društveno nejednakoj zemlji poput Brazila, obavještavam, iako me tišti ovaj stereotip, da su to obično nasilna, opasna područja za život, gdje banditizam koegzistira s jednako ilegalnim policijama, sa stanovništvom s najnižim životnim vijekom koji je danas poznat u svijetu. Upravo se u Senador Camari nalazi četvrt Croacia.
Stvorio ju je pedesetih godina prošlog stoljeća otac Damjan Rodin, prognan iz Hrvatske. Rodin je odlučio stvoriti u Brazilu dio Hrvatske kao vrstu prisjećanja, otvorivši u Senador Camari školu, dječji dom, bolnicu, dakako crkvu, ali i imenujući ulice Dalmacijom, Hrvatskom, Slavonijom... Takav je bio značaj njegova djela u onoj siromašnoj regiji Rio de Janeira da je, nakon njegove smrti 1968. godine, osim Rodinova službenog imenovanja kao počasnog građanina, u zajednici postao stalni simbol želje za boljim i nadahnuće novim naraštajima onime na što njegov primjer upućuje: ponuditi domaćem stanovništvu alternativu za bolji život, kao i mogućnost da izbjegnu zarobljeništvo u krijumčarenju i nasilju. Pokazati da je moguće produljiti i poboljšati ljudske živote.
Nogometni klub Vila Croacia
Budući da je nogomet nešto što teče u krvi Brazilaca, osnovan je nogometni klub Vila Croacia, još na poticaj samog oca Rodina čiji je cilj bio ponovno ujediniti djecu i adolescente iz susjedstva s jednom svrhom – dati im smisao života! Dječaci i djevojčice, svi mogu iskoristiti ovu priliku, ali naravno samo ako su vrijedni u školi i ako se žele uključiti u rad zajednice, i to ne samo vezano uz nogomet. Vila Croatia danas je uspješan klub u početničkim kategorijama, sudjeluje na raznim turnirima u gradu i državi Rio de Janeiro, čime omogućuje da neki od ovih mladih sportaša budu otkriveni i da danas igraju u velikim gradskim klubovima.
Ono što najviše začuđuje u ovoj priči jest to da je mladeži ovog kluba Hrvatska jako bliska iako je riječ o dalekoj zemlji o kojoj se malo zna, no ipak je postala i ostala njihova zvijezda vodilja. Koordinator projekta, Diogo Costa, mladić afričkog podrijetla rođen u predgrađu Rio de Janeira, potiče ih da slijede, čak i izdaleka, staze hrvatskog nogometa i možda čak da nauče hrvatski jezik! Mnogi dječaci upotrebljavaju više od 30 izraza ovog jezika ne samo u svakodnevnoj komunikaciji nego i na terenu, u ovom slučaju s ciljem da ih protivnička ekipa ne razumije. Podrazumijeva se da je dres Vile Croacia isti kao i hrvatske nogometne reprezentacije budući da su idoli dječaka ove četvrti Modrić, Vrsaljko, Vida, Subašić...
Gostovanje kluba u Sao Paulu
Znano je da je najveća koncentracija Hrvata i njihovih potomaka u Brazilu u Sao Paulu. Smatra se zato da Rio de Janeiro nema važnosti s time u vezi. Zbog tog razloga klub Vila Croácia omogućio je hrvatskoj zajednici u Sao Paulu jedinstveno iskustvo u veljači ove godine: njegovi voditelji Geraldo Sérgio Raymundo i Diogo Costa stigli su u grad koji dotad nisu poznavali kako bi ispričali svoju sagu našim ljudima, ali i brazilskoj publici. Došli su na poziv Katie Gavranich Camargo da sudjeluju u kulturnom događaju u SESC-u, Središnjici kulturnih centara Trgovačke komore, u sklopu kojeg su se tijekom dva tjedna predstavljali doprinosi slavenskih kultura u Sao Paulu i Brazilu, pogotovo oni hrvatski.
Njihova crna prisutnost u hrvatskim nogometnim uniformama, ljubav i predanost Hrvatskoj impresionirali su i izazvali opće oduševljenje pretežno bijele publike u Društvu prijatelja Dalmacije (SADA). Ova priča dotaknula nas je i na osobnoj razini budući da dom SADA okuplja potomke hrvatskih useljenika koji su pristigli 1920-ih kako bi radili na plantažama kave, a oni rade u jednakim očajnim uvjetima kao i njihovi prethodnici afričkog podrijetla.
Ovako su Hrvati u Brazilu dobili još jednu zajednicu, skupinu osoba čija veza s domovinom nije povezana srodstvom, nego brigom za baštinu koju nam je otac Rodin ostavio u naslijeđe i ljubavlju prema kulturi, sportu i jeziku. Sve to obvezuje nas da pružimo ruku i približimo se kako bismo pomogli da životi ove djece i ljudi ne nestanu u periferijama.
Gregorio Bačić
