Okrutno djetinjstvo

Potresna svjedočanstva u Jugoslaviji: Majko, drago mi je što sam vas upoznao, što me volite

Obitelj Schetterer
Foto: Johann Schetterer
1/4
13.03.2018.
u 09:20

Još jednu priču koja govori o stanju duše napisao je trogodišnji dječak. Njegov otac nestao je u ratu 1941. godine. Majka je deportirana u Rusiju 1944., a završio je s bakom i djedom u gakovskom logoru, gdje je spavao na slami između njih dvoje

Helga i Erika dvije su sestre iz Velike Grede (Georgshausen). Jedna je imala četiri, a druga dvije godine kada je njihova baka Katarina Hirsch, na čijoj su brizi ostavljeni, umrla 1945. u logoru Rudolfsgnad. Otac je poginuo na fronti, a majka je deportirana u Sovjetski Savez. 

Propustili ste prvi dio priče? Pročitajte na linku dolje...

Odvedene su u različita sirotišta u Prilep i Kumanovo u Makedoniji, gdje su uskoro naučile savršeno makedonski i zaboravile njemački jezik. Helga se živo sjeća svega jer su svakog jutra morale pjevati nacionalnu himnu i pozdravljati fotografije drugova Tita i Staljina. Jednog dana bila je samo fotografija druga Tita, bez objašnjenja. 

Obje su zadržale njemačka imena, a Helga je imala nadimak "macka" (mačka), jer je bila jedna od najmlađih. Riječ "majka" nikad se nije spominjala, kao da takva riječ ili osoba jednostavno ne postoji. Helga pamti primitak pošiljke od svog ujaka iz Kanade. Nije imala pojma o značenju riječi ujak niti je mogla zadržati ništa od sadržaja u paketu.

Djeca su spavala po troje u jednom krevetu, a svako jutro morala su prati lica u dvorišnom bazenu ispunjenom hladnom vodom. Često su imala iznenadne sastanke. Jedni drugima čistili su kosu od ušiju. Ako su pronađene uši, glava je bila obrijana i očišćena benzinom. Nisu se slavili rođendani, Božić ili Uskrs. Međutim, kada su neki uglednici došli pratiti situaciju u sirotištu, bili su okupljeni, pozdravljajući i pjevajući "Druže Tito". To je bilo jedino vrijeme kada su dobivali posebnu poslasticu – krišku bijelog kruha. Kakva je to poslastica!

Johann Schetterer iz Schowea (Ravno Selo), sin istoimenog oca i Elisabeth Heinz, pred kraj rata došao je sa svojom majkom u internistički logor Novi Sad u dobi od tri godine. Njegova obitelj bila je poznata kao Schetris, pod kojim je prezimenom i upisan. Nakon majčine smrti prevezen je s drugom djecom 1947. u sirotište u Sloveniji. Godine 1949. stigao je u sirotište Slivnica s Adolfom Hauerom, još jednim djetetom iz sela.

Bilo je to prilično okrutno djetinjstvo. Odgovornost djece, uz školovanje, također je bio rad na poljima i u vrtovima. Morali su brinuti o 12 krava i dosta svinja. Tjelesno kažnjavanje bilo je svakodnevno, a za najmanje nedolično ponašanje hrana bi taj dan bila uskraćena. Godine 1953. Adolf Hauer ponovno se spojio sa svojom obitelji u Njemačkoj, ali zato što je Johannovo ime bilo registrirano kao Schetris (kasnije pisano kao Cetri) i nije znao ni jedno drugo ime. Ostao je u različitim sirotištima i na kraju je završio srednju školu za automehaničara.

Johann je imao 21 godinu kada je konačno otkrio svoje pravo ime tako što je posjetio arhiv Crvenog križa u Beogradu. Tamo je uspio otkriti adresu svog sela i adresu prijatelja iz sirotišta Adolfa Hauera u Njemačkoj. Adolfova starija sestra znala je pravo ime Schetris, a također je bila u kontaktu s Johannovom širom obitelji. Srećom, Johann je doznao očevu adresu i bio je oduševljen što se ponovno sastao s njim 1962. godine. 

Njegov otac 1950. godine tražio je svog nestalog sina nakon što je bio oslobođen iz francuskog logora za ratne zarobljenike. Johann je ilegalno prebjegao preko granice i ponovno se sastao s ocem u Austriji.

Drugo siroče je Christian Heinz, rođen 24. ožujka 1940. u Neu Schoweu (Novo Ravno Selo) od Adama Heinza i Philippine Wolf. Filipina je umrla u logoru Jarek 29. prosinca 1945. godine, a njezina trojica sinova Martin, Adam i Christian u dobi od 16, 14 i pet godina bili su u logoru. Christian je kao petogodišnjak odveden u sirotište, a obitelj ga i danas očajnički traži. Adam i Martin pušteni su iz logora i žive u Njemačkoj.

Knjiga "Kinder im Schatten" profesora Gaussa iz 1950. godine, koja je sadržavala 53 svjedočenja očevidaca, započela je pokret za spašavanje djece. Pod pritiskom većine svijeta, posebice Međunarodnog Crvenog križa i drugih organizacija, jugoslavenska vlada nevoljko je uspostavila "ured za repatrijaciju" u Beču, gdje je zaprimila tisuće zahtjeva za nestalom djecom. Tražili su izvornu potvrdu o rođenju, prije nego što bi čak i pogledali papire.

Moramo shvatiti kako je to bila nemoguća situacija. Roditelji su odvedeni iz svojih domova bez obavijesti, sve im je oduzeto osim onoga što je na njima. Godinama boravili u logorima i rudnicima u Sovjetskom Savezu prije nego što su uspjeli doći do slobode i spasiti život.

Titova vlada ustrajala je na tome da se ti zahtjevi i dokumentacija napišu na srpskom, ponekad čak i na ćirilici. Sve su to bile taktike prijevare i odgađanja. Ipak, bilo je izuzetno važno stupiti u kontakt s djetetom, barem u pisanom obliku. Odvojeni su gotovo deset godina od svojih roditelja. Rijetko kad su slova bila važna kao u onim vremenima i situacijama.

Nakon što su neka djeca konačno doznala kamo je njihova majka deportirana, jedna devetogodišnja djevojčica, koja je u vrijeme otmice imala tri godine, pisala je majci: "Draga moja majko, kada mislim na te riječi koje sam rekla: 'Majko, ne odlazi, a ti si morala ići, to je bila nepodnošljiva bol za tebe i mene'."

Još jednu priču, koja govori o stanju duše, napisao je dječak od tri godine. Njegov otac nestao je u ratu 1941. godine. Majka je deportirana u Rusiju 1944., a završio je s bakom i djedom u gakovskom logoru, gdje je spavao na slami između njih dvoje. Kad se jednoga jutra probudio, baka i djed bili su mrtvi. Taj dječak poslije je poslan u jedno od sirotišta u Krško. Majka ga je nakon puštanja iz Ukrajine uspjela pronaći odakle joj je pisao na slovenskom: "Draga majko! Bio sam oduševljen što sam primio vaše pismo. Drago mi je što znam da postoji jedna osoba na svijetu koja me voli. Bio sam s djedom i bakom u logoru, ali oboje su umrli iste noći. Tada sam ostao sam!"

Sutra pročitajte treći dio priče...

 

Uredila: Cornelia Brandt, pripremio: Željko Hamata, urednik projekta: Ivan Ril

Gauss, Adelbert K. "Kinder im Schatten", 1950.
Geiger, Vladimir (prir.) "Radni logor Valpovo 1945. – 1946. Dokumenti"
Geiger, Vladimir "Logor Krndija 1945. – 1946."
Geiger, Vladimir "O sudbini folksdojčerske djece u logorima komunističke Jugoslavije"
Gruber, Wendelin "In den Fängen des Roten Drachen. Zehn Jahre unter der Herrschaft Titos", 1989.
Haltmayer, Josef "Die verlorenen Schwabenkinder"
Hirsch, Helga and Erika, personal letter to the author
Laubach, Andreas "Nur mit meinen Kindern"
Rohrbacher, Leopold "Ein Volk ausgelöscht"
Rohrbacher, Leopold  "Die Ausrotung des Donauschwabentum in Jugoslawien in den Jahren von 1944 bis 1948", Salzburg, 1949
Rohrbacher, Leopold  "Völkermord der Tito-Partisanen 1944. – 1948.
Schetterer, Johann, personal letter to the author.
Springenschmidt, Karl "Janitscharen? Die Kindertragödie im Banat", Wien 1978.
Wolf, Brigitte, personal letter to the author

Komentara 7

Avatar patkovic
patkovic
22:44 13.03.2018.

bolje da pišete o streljanju đaka u kragujevcu

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije