Dario Dimitrić Daki, lega koji već dugo ne šeta ulicama svoga grada, autor je pjesme o Osijeku. Nakon što se priključio Facebook grupi "Osijek osamdesetih", odlučio je podijeliti vlastitu pjesmu sa svima nama.
Slušajući već prve stihove, srce se steglo, oči napunile suzama... Pristizale su riječi hvale autoru, a skladba se dijelila i dijelila... Grad Osijek dobio je novu himnu. Sva ljubav i čežnja za rodnim gradom, djetinjstvom, svih nas koji se budimo u nekim drugim metropolama diljem svijeta, prelila se u stihove ove pjesme. Otkako sam je prvi put čula, nema dana da je ne zavrtim barem nekoliko puta.
U kratkom dopisivanju s Darijom, shvatila sam da kao isti naraštaj dijelimo brojna sjećanja na odrastanje, da smo stanovali u blizini te da je njegova supruga iz zemlje u kojoj danas živim. Treba li više od toga za početak jednog divnog prijateljstva? Čak smo dogovorili i kavu sljedeće ljeto u Osijeku. Omiljenu, produženu, sa šlagom.
Dario je našu zlatnu slavonsku ravnicu zamijenio vrućom pustinjom Nevade. Danas živi u Las Vegasu, svjetskoj metropoli zabave. Oženjen je predivnom Dominikankom Rosom Elenom s kojom ima dva krasna mladića.
Sjećanja na rodni kraj počinje riječima: "Svoje najljepše godine proveo sam u Osijeku, gdje sam završio osnovnu i srednju školu te aktivno trenirao nogomet u mlađim skupinama NK Osijeka. Moja druga velika ljubav je glazba, koja me prati kroz cijeli život.
Početkom 1990. godine, sa svoja dva brata otišao sam kod roditelja u Austriju gdje su imali stalan uhodani posao. Zbog širenja poslovanja, naša obitelj 1994. odselila je u Dominikansku Republiku.
Tamo nakon nekog vremena upoznajem svoju suprugu. Krajem iste godine supruga i ja započinjemo život u Americi, točnije u Las Vegasu, gdje postajemo roditelji dvojice sinova.
Uz stalni posao, u slobodno vrijeme sviram u latinoameričkim barovima i klubovima za naše ljude u Americi. Osobito zadovoljstvo mi je skladati pjesme na materinjem jeziku vezane uz Slavoniju i Osijek.
Život u Americi dinamičan je i pun obveza, pruža visok standard života, ali istodobno postoji velika otuđenost. Moja slavonska duša mnogo pati zbog toga. Budim se i liježem s mislima na Osijek.
Sve ove godine održavam kontakt s legicama i legama te aktivno pratim događanja u gradu. Sjećanja na mladost provedenu u Osijeku osamdesetih u meni su kulminirala i nastala je pjesma posvećena Osijeku.
Skladba "Spava li moj Osijek grad (kao nekada)", kojoj sam autor glazbe i teksta, snimljena je početkom godine u studiju u Las Vegasu. Samim naslovom pitam sebe i sve svoje bivše sumještane koliko je Osijek ostao grad koji pamtimo. Snimanje spota bilo je planirano za ovu godinu.
Priključio sam se Facebook grupi "Osijek osamdesetih" koja nam je omogućila da se sjetimo svoje mladosti. Također, oživljena su mnoga stara poznanstva, objavama fotografija i prisjećanjem na način života iz tog vremena razmijenjeno je puno dobre vibre
Posebno mjesto u srcu Dario čuva za svoje školske lege: Marijana Boguta, Gorana Sikiricu, Ivicu Mijatovića, Marka Zorana, Dražena Pokornyja, Damira Šmitha, Marija Pavića i Darija Krstanovića.
"Nikada ne bih otišao na maturalnu ekskurziju da jednom legi iz razreda nije umrla baka. On nije mogao ići, a ja nisam imao novca za put. Pomalo snužden otišao sam pred katedralu, odakle su polazili autobusi, da ispratim prijatelje i tad mi se obratio razrednik Branko Matašić s riječima: "Dimitriću, idi po putovnicu, pa ideš umjesto Kuma (tako smo zvali legu kojem je umrla baka). Trčao sam do Feđike gdje sam stanovao, i bez osobnih stvari i novca vratio se do katedrale. Proputovali smo Mađarsku, Poljsku i Austriju. Lege iz razreda su mi posuđivale garderobu, kupovali klopu i vodili me u klubove. Da. To je moj Osijek i to su moje lege!"
Prelijepo, Dario hvala ti, pjesmu slušam svaki dan ovdje u Australiji, dirnula me je tvoja priča, lega velika pusa iz Melbourna.