Danas nas hrvatski franjevci Jozo Grbeš i Robert Jolić vode u Las Vegas. A što su to doživjeli na svojem 13. danu puta kroz Sjedinjene Američke Države, pročitajte u prvom dijelu putopisa iz Grada grijeha...
Četvrtak, 13. srpnja 2000.
Konačno smo se pošteno naspavali i odmorili, prvi put nakon Floride. Zaključili smo da imamo dovoljno vremena i za zapadnu Ameriku i za povratak u Chicago. U devet sati polazimo u Las Vegas. Inače je cijeli ovaj prostor, koji smo prošli u posljednjih 1500 milja, golema i nadasve škrta pustara, uglavnom ravna, na velikoj nadmorskoj visini, s niskim raslinjem.
Tek na dva mjesta, blizu Albuquerquea i Flagstaffa, Rocky Mountains pružaju svoje krakove na jug. Odmah po izlazu iz Kingmana, skrećemo na sjever, prvi put nakon Oklahoma Cityja napuštajući autocestu br. 40. Putujemo cestom br. 93. Prolazimo opet desecima milja kroz pustu zemlju bez ijednoga jedinog naselja.
Kaktusi su glavno obilježje Arizone. Mi ih prvi put susrećemo tek u ovoj pustari, uglavnom malene i niske, ali ipak – kaktuse. Na kraju pustare reljef se uzdiže, ulazimo u jedan planinski lanac, ne osobito visok, ali zato izuzetno surov. A kako i ne bi bio kad ga je stvarala ista ona rijeka koja je stvorila i Grand Canyon – Colorado.
Međutim, ovdje je Colorado "uhvaćen" i pripitomljen – učinio je to čovjek. Dolazimo, naime, do velikoga umjetnog jezera Mead, koje po obliku i veličini podsjeća na Jablaničko jezero na Neretvi. Jezero prelazimo na južnom završetku, na brani Hoover Dam. Riječ je o pravoj turističkoj atrakciji, kako za kupanje tako i za brodiće, jedrenje...
Spuštamo se oštrim serpentinama do brane (nešto kao putem prema Mostaru sa zapada, niz Kobilovaču). Okolo sve surovo – kao na Mjesecu. Istim takvim serpentinama izlazimo iz kanjona i s brane. Na sredini brane granica je između Arizone i Nevade i ujedno granica dviju vremenskih zona. Ulazimo u pacifičku vremensku zonu – vraćamo se opet sat unatrag. Ovo je četvrta vremenska zona u koju ulazimo, počevši od Floride. Toliko ih i ima u Americi!
Ni ovdje se ne može bez "tehnološkog" turizma: na samom izlazu iz kanjona nalazi se veliki i skupi muzej (i visitor center) – koji je stajao oko sto milijuna dolara! Brana je doista čudo tehnologije, kao i sami muzej, usječen u kamene litice.
Nevada ima tek 1,7 milijuna žitelja (37.) te golemu površinu od oko 177 tisuća četvornih kilometara (7.). Ima dva velika grada, Reno (135 tisuća stanovnika) i Las Vegas (260 tisuća žitelja), dok je glavni grad Carson City (41 tisuća stanovnika). Nadimak države je Silver State – Srebrena država.
Putujući na zapad, prolazimo samo kroz uski najjužniji dio Nevade. Već milju nakon brane nailazimo na ono što je ovo područje učinilo poznatim ne samo u Americi nego i u svijetu, na kockarnicu (casino) imenom "Hacienda". Osjeća se miris Las Vegasa.
Las Vegas poznat je, dakle, kao najveće kockarsko središte u svijetu. Taj "kockarski turizam" učinio je od grada i jedno od najjačih turističkih odredišta u svijetu. Tako Las Vegas ima više od sto tisuća hotelskih i motelskih soba (više nego New York i Chicago zajedno) i devet od deset najvećih hotela na svijetu. A sve je to podređeno kocki. Godišnje ovdje kockari, svejedno profesionalni ili amaterski, ostave (izgube) nevjerojatnih pet milijardi dolara! Ostale atrakcije u i oko grada, kao što su to golf-tereni ili staze za utrke motora i automobila, dopunjuju sliku "najluđega grada na svijetu". Neonske lampe spajaju noć s jutrom. Što sve neće sagraditi ljudska ludost?
Sam grad razvio se u jednoj dolini, pustari, između spomenutih brda oko jezera Mead na istoku i Red Rock Canyona na zapadu. Doista je prostran, ali klasičnoga downtowna zapravo nema. Visokih zgrada nema, nego je sve koncentrirano oko glavne ulice, Las Vegas Blvd. (zvane i Strip).
A tu je sve doista nepojmljivo veličanstveno: raskoš i šarenilo dovedeni su do savršenstva, pa pomalo i do kiča. Uz ulicu su s obje strane smještene najpoznatije kockarnice na svijetu. Svaka od njih ima i svoj hotel u istom kompleksu. Šetamo ulicom od jedne do druge kockarnice. Nazvane su imenima najpoznatijih gradova ili izletišta u svijetu: Luxor, New York, Paris, Aladdin, Mirage, Bally’s, Monte Carlo... I ne samo to, svaki od tih kompleksa doslovce imitira ime koje nosi. Tako je New York zapravo kopija newyorškoga downtowna, samo u malom, Paris ima pravi Eiffelov toranj, ispred Luxora je obelisk, sfinga i natpisi kao u drevnom Egiptu, sve je izuzetno veliko i od čvrstoga, pravog materijala.
Ulazimo u najveće kockarnice. iskušavamo i mi sreću. Rezultat kao i kod milijuna drugih posjetitelja: dobili smo – ništa. Ulazimo i u "MGM", najveći hotel na svijetu koji ima oko pet tisuća soba! Sve je to toliko veličanstveno, ali opet nekako bez duše. Ponuda je nevjerojatna i neopisiva, no sve u svemu – čovjeku na štetu, a ne na korist. I to u svakom pogledu.
Vruće je, a mi dugo šetamo okolo. Umorni smo. Sjedamo nešto pojesti i popiti. Potom nastavljamo put. U posljednji čas odlučujemo posjetiti i Dolinu smrti (Death Valley), pustinju na sjeveroistoku od Las Vegasa, na granici Nevade i Kalifornije. Nakon samo jedne milje od grada opet smo u pustari, ovoga puta na zapadu od Las Vegasa. U gradu i okolici zeleno je samo ono što se polijeva vodom: ostalo je sve pustoš.
Doći u Las Vegas jedinstveno je iskustvo. Milijuni ljudi prošetaju ovim gradom u potrazi za – ispraznošću. Usluge graniče s ludošću, high-class zgrade izgledaju kao iz nekoga drugog svijeta. Ovdje ljudi dolaze potrošiti novac i – izgubiti dušu. Na prodaju je sve: od hrane i pića, preko filmova, hotela, do automobila i žena.
Las Vegas je izuzetno atraktivan zbog svoje osobitosti. Brojni se parovi ovdje dolaze vjenčati: oko sto tisuća godišnje! Stoga se u gradu nalaze brojne Wedding Chapels (kapelice za vjenčanja). U gradskom uredu za brakove stoji natpis kako za vjenčanje nije potrebno ništa osim 18 godina života i ček od 35 američkih dolara. Ured radi svaki dan do ponoći. Dva udarna dana za vjenčanja su dan sv. Valentina i novogodišnja noć. Parovi čekaju i po dva-tri sata u redu. Jadni im brakovi i obitelji!
Petnaest židovskih sinagoga u Las Vegasu govore rječito o jakom židovskom utjecaju. Oni su i osnovali ovaj grad, kakav je danas. Isto je tako jaka i mormonska zajednica. Prvu nastambu u Las Vegasu osnovali su mormoni 1855. godine. Las Vegas na španjolskom znači "The Meadows" – Dolci. Mjesto je otkrio Rafael Riviera 1818. godine u potrazi za kraćim putem prema Los Angelesu.
Grad u pustinji zaista je i unutra pust. Dok se vozimo u autu, Šito pjeva: "Ti vjeruj u se i Onog iznad nas". Kakva suprotnost s gradom! Konobar u restoranu Denny’s, Meksikanac, zove se Jesus.
U gradu smo vidjeli i katoličku crkvu – valjda je to mjesto kajanja! U ovom gradu kao da Bog ne stanuje. Babilon je ovdje sa starim Rimom, Egiptom i Grčkom doživio svoju reinkarnaciju. Ovdje je čovjek pokazao da može biti savršen – u gradnji, ludosti i grijehu.
Ovdje čovjek kao da ne može reći zlu "ne". Grad živi 24 sata, 365 dana u godini. Nikada ne staje. Razmišljam koliko je samo ljudi ovdje izgubilo svoj mir, dušu, obitelj?
Šito pjeva: "Ljudi moji, vidio sam svašta, svašta vidio sam, ljudi". Netko mudar zapisa kako je ovo "grad grijeha". Kolika suprotnost između naša dva dana: jučer iskustvo bezgraničnog mira u Grand Canyonu, a danas zaglušnost ovoga ispraznog grada!
Zapućujemo se prema Death Valley (Dolini smrti), a iza sebe ostavljamo "Death City" – Grad smrti. Penjemo se u Red Rock Canyon pa ćemo onda na sjever (cesta br. 95). Nailazimo na gradić u pustinji imenom Beathy (1600 stanovnika). Sve je pusto, ali se ipak na ulazu u grad nalazi savršeno zeleno veliko golf-igralište!
Nastavit će se...
Pa poznato je da na slotovima većinu para poberu casina, a to najviše naivni stranci lupaju, sami su si krivi šta su ovce.