Organizirana hrvatska zajednica u Parizu nakon Drugog svjetskog rata bila je malobrojna, jer je Francuska Hrvatima bila puka tranzicijska točka za odredišta u Australiji ili Americi. 

Glavna aktivnost Hrvata u Parizu odvijala se u krugu hrvatskih političkih organizacija, posebice Hrvatskog političkog pokreta i ogranka Matice hrvatske - koji je priljevom velikog broja mladih nakon sloma Hrvatskog proljeća i zabrane rada Matice u domovini pomladio svoje redove. 

Nakon dolaska u Pariz većina njih, na čelu s Nikolom Njokom Krajinom, obavlja pripreme i utemeljuje Sportsko društvo Zagreb. 

Po svjedočenju nekih aktera iz tog vremena, Društvo je osnovano na inicijativu Tvrtka Butkovića i organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo. Po Krajininu kazivanju, francuske vlasti preporučile su da se klub ne zove Croatia, jer bi to ime mogla biti nesavladiva zapreka za registraciju kluba. 

Stoga su potpisnici zahtjeva za osnivanje kluba - Petar Rubić, u to vrijeme predsjednik ogranka Matice hrvatske u Parizu, sada već pokojni Nikola Krajina, Niko Lelas te Anđelko i Toma Romić - klub registrirali kao Sportsko društvo Zagreb. 

Nakon što su u proljeće 1972. francuskim vlastima dali molbu za klupsku registraciju, uprava i igrači nisu čekali na registraciju nego su počeli organizirati klub. 

Sazvana je osnivačka skupština i izabrana je uprava. Na prijedlog Tvrtka Butkovića za predsjednika je izabran Nikola Krajina - koji je bio i prvi klupski trener, za tajnika Blaž Bošnjak, za rizničara Ivan Ćurak. 

Igrači su sami kupili sportsku opremu. Zbog velikog interesa u hrvatskoj zajednici, treninzima u omiljenom parku Parižana odazivao se velik broj Hrvata. Iako je klub službeno registriran kao Sportsko društvo Zagreb, igrači su nosili dresove na kojima je bilo otisnuto ime Croatia Zagreb.

Prvu službenu prijateljsku utakmicu Croatia je odigrala protiv momčadi Porte de Vanvres na istoimenom stadionu i izgubila rezultatom 2:1. Prvi, povijesni, gol za hrvatski klub postigao je Ivica Ninčević. 

Kako je klub morao čekati gotovo godinu dana na potvrdu registracije kod francuskih vlasti, cijelu sezonu igra izvan službene konkurencije - u Korporativnoj pariškoj ligi - sjever. 

Nakon dobivanja registracije - 10. travnja 1973. - u okviru Sportskog društva Zagreb tijekom vremena uspostavit će se i rukometna i košarkaška sekcija - prva 1976., druga 1986. godine. 

Croatia Zagreb kroz svoju povijest grčevito se borila da preživi u nepovoljnim uvjetima - i uspjela zahvaljujući idealizmu i sportskom entuzijazmu desetak Hrvata iz više generacija koji su živjeli i radili u Parizu. 

Kad je klub i uspio ostvariti sportski uspjeh koji mu je jamčio plasman u viši natjecateljski rang, zbog nemogućnosti udovoljavanja strogim propisima Francuskog nogometnog saveza bio je primoran ostajati u istom rangu. Nije imao dovoljno igrača i novca za formiranje dviju momčadi, nije mogao udovoljiti zahtjevu delegiranja triju sudaca... - to su bile nepremostive zapreke.  Uz redovito nastupanje u francuskim ligama, Croatia Zagreb često igra i na hrvatskim turnirima, poput onog u Švedskoj 1975. godine.

Nažalost, zbog manjka dokumentacije iz tog vremena, nemoguće je opširnije pisati o povijesti kluba. Ali prema kazivanju nekih pojedinaca - poput Ivana Ćurka koji je dugo bio klupski tajnik - u radu Društva bilo je dosta uspona i padova, koji su bili prouzročeni odlaskom velikog broja mladih ljudi u prekooceanske zemlje, pa je bilo teško formirati novu momčad. 

Osobito kritičan period za klub bio je između 1977. i 1985. godine. Tek činjenica da je stasala mlada generacija igrača-Hrvata koji su rođeni u Francuskoj pomogla je Croatiji da prebrodi taj problem. 

Usto, klub je u tom razdoblju pogodila i smrt Nikole Krajine i Đure Lovrića, ključnih ljudi i klupskih utemeljitelja. 

Taj je gubitak bio iznimno težak za Društvo - trebale su proći tri godine da ono iznova redovito djeluje.

Svjesni koliko Društvo znači za malu hrvatsku zajednicu u Parizu te uz veliku pomoć Hrvatske katoličke zajednice, na čelu s patrom dr. Vladimirom Horvatom, koja je Društvu ustupila prostorije na korištenje, ono uskoro postaje glavnim nositeljem društvenog života u hrvatskoj zajednici. 

To posebno dolazi do izražaja kad se u veljači 1985. bira nova uprava - na sastanku u Rue Planchard u Parizu. Za predsjednika Društva izabran je Ivan Ćurak, Blaž Bošnjak za tajnika, Franjo Cindrić za rizničara. Za članove uprave izabrani su i Marko Župan, Ivica Ninčević, Mile Došen i trener Ferdo Tomić. 

Nova uprava ubrzo je uskladila novčano poslovanje kluba, a uz drugu generaciju Hrvata koja sve više igra u timu, u Croatiju dolaze i njihovi francuski prijatelji nehrvatskog podrijetla, što klubu daje još veće značenje. 

Stanje u Društvu odrazilo se i na travnjaku - klub u Pariškoj ligi osvaja prvo mjesto i plasira se u viši natjecateljski rang.

Na utakmice redovito dolazi 1500 do 2000, većinom hrvatskih navijača, što svjedoči o popularnosti Croatije Zagreba među pariškim Hrvatima. 

Uprava Društva krajem osamdesetih uspostavlja kontakte s domovinom i 1988. organizira prvi ljetni piknik i nastup Krunoslava Slabinca, a 1989. u goste im dolazi Ivica Šerfezi. 

Iste godine u Parizu gostuje "Hrvat" iz Chicaga, s kojim domaćin igra prijateljsku utakmicu. 

Grad Pariz dvije godine zaredom odaje priznanje Sportskom društvu Zagreb - medalje za ostvarene uspjehe, što uključuje i osvojeno prvenstvo. 

Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj i napada na hrvatsku državu, više-manje svi članovi i simpatizeri kluba uključuju se u različite aktivnosti za obranu domovine od velikosrpskog agresora. 

Stipe Vučemilović-Grgić, Kristian Varnica, Tomislav Gojević, Ante Krpina, Mario Znaor, Ivan Ćurak i drugi odlaze 1991. u domovinu i aktivno se uključuju u obranu te klub nije mogao nastupati - ali već sljedeće sezone opet igra.

Danas klub u posve izmijenjenim okolnostima djeluje u sklopu hrvatske zajednice u Parizu.

Jedan čovjek apsolutni je pobjednik izbora