Martin Paulić

Kako je kanadski Hrvat razotkrio neprijatelja u Domovinskom ratu

Martin Paulić
Foto: Matica
1/8
07.07.2016.
u 10:58

Paulići od 1998. u blizini Gvozda posjeduju šest hektara zemlje - livade, oranice, voćnjak, šumu... Imaju i kuću uz koju je smještena gospodarska zgrada. Taj mali "hrvatski raj" zapravo je njihova nagrada za sve naporne godine iseljeničkog života u dalekoj Kanadi

Martin Paulić, 68-godišnji iseljenik iz Kanade, nije mirovao dok nije ostvario svoj životni san - posjedovati vlastiti komadić hrvatske zemlje.

Posjetili smo njega i suprugu Kate u, kako sami kažu, prelijepom imanju s pogledom na mitsku Petrovu goru gdje provode ljetne mjesece i uživaju u netaknutoj prirodi, bujnom zelenilu, cvrkutu ptica, žuboru brdskog potoka...

Naš sugovornik otkriva kako je o kupnji imanja u domovini počeo razmišljati nakon pobjedonosne Oluje 1995. kad je oslobođen i njegov rodni Kordun. Unatoč uvjeravanjima da se ondje vrlo lako može pronaći zemlja, obitelj se suočila s brojnim izazovima.

"Kad god bismo krenuli u ozbiljne pregovore, ispostavilo se da postoje razne imovinsko-pravne zavrzlame koje je vrlo teško riješiti", priča nam Martin, a supruga Kate dodaje kako je on već poprilično razočaran od svega htio dići ruke.

"Još smo imali jednu ponudu iz Topuskog, kamo smo krenuli prije povratka u Kanadu. Suprug je već bio umoran i ljut od neuspješnih pokušaja. Tad sam uz cestu u zapuštenom i zaraslom imanju ugledala tablu s već izblijedjelim natpisom 'Prodaje se'. Predložila sam da se, ako u Topuskom ništa ne obavimo, na povratku zaustavimo ovdje. Tako je i bilo. Razgrćući visoku travu i grmlje dođosmo do table na kojoj se jedva mogao pročitati broj mobitela. Nazvali smo, a dalje je sve teklo glatko - uskoro smo, i to vrlo povoljno, kupili ovo lijepo imanje", priča nam radosno Kate.

Tako Paulići od 1998. u Crevarskoj Strani posjeduju šest hektara zemlje - livade, oranice, voćnjak, šumu... Imaju i kuću uz koju je smještena gospodarska zgrada. Taj mali "hrvatski raj" zapravo je njihova nagrada za sve naporne godine iseljeničkog života u dalekoj Kanadi.

Foto: Matica

"Bježi sine, bježi!"

Naš sugovornik, rodom iz Batnoge nedaleko od Cetingrada, svoj iseljenički život započinje rano, kao 18-godišnji dječak kad s 15 sumještana 1967. bježi u Austriju.

"Od mladih dana sam se protivio jugoslavenskom komunističkom režimu. Tako, primjerice, nisam htio pristupiti tadašnjoj socijalističkoj omladinskoj organizaciji u koju su svi bespogovorno ulazili. To moje antirežimsko stajalište bilo je prepreka da dobijem normalan posao u bravarskoj struci. Vidio sam kako mnogi bježe u inozemstvo pa sam i sam sve više počeo razmišljati o tome. Na kraju sam pitao oca za savjet, a on mi je odmah rekao: 'Uskoro će te pozvati u vojsku. Beskorisno ćeš izgubiti mladenačke godine. Bježi sine, bježi!'"

Martin se prisjeća noći kad se skrivao u šumama Prekomurja čekajući prigodu za bijeg u susjednu Austriju. Još i danas čuje plač djeteta kojeg izbjeglička majka nastoji umiriti kako ih ne bi otkrili jugoslavenski graničari.

Priča o boravku u austrijskom izbjegličkom logoru Traiskirchenu, letu za Montreal, putovanju kroz beskrajne kanadske pustopoljine prema Winnipegu...

"Dva dana i dvije noći truckanja u vlaku kroz pustoš, bez raslinja, bez žive duše, kao neki mrtvi svijet... Pomislih - gdje si to Martine došao?"

Naš sugovornik otkriva da je odabrao Winnipeg zato što su ondje boravili njegovi prijatelji. Već nakon nekoliko dana zapošljava se u lokalnoj valjaonici čelika.

S tek navršenih 19 godina započinje tada uobičajeni život mladog doseljenika - nakon napornog radnog dana slijedi druženje sa sunarodnjacima. Ljeti se to događalo u Norquay parku gdje je glavna zabava bila igranje odbojke.

U parku se dogodila i ljubav - ondje je upoznao svoju životnu družicu Katu, djevojku koja se kao 6-godišnjakinja s roditeljima doselila iz Korduna u Kanadu.

"Zamislite, trebao sam otići na drugi kraj svijeta da se zaljubim u curu iz Cetingrada, meni susjednog sela", sa smiješkom će vedri Martin.

Crkva, nogomet, folklor

Godine 1971. u crkvi Immaculate Conception vjenčao ih je franjevac Jerko Čaleta.

Foto: Matica

"Crkva sv. Nikole Tavelića i župne prostorije sagrađene su 1974. na sjevernoj periferiji Winnipega gdje je živjelo najviše naših doseljenika. Prije toga glavno mjesto okupljanja bile su prostorije Ujedinjenih kanadskih Hrvata, smještene u istočnom predjelu grada".

Mlada obitelj Paulić se povećava - 1973. rođen je sin Michael, 1976. Martina, a 1977. Marko. Uz to, Martin se četiri godine specijalizira za mehaničara industrijskih dizel-strojeva.

Uz posao i obitelj, nalazi vremena i za angažman u hrvatskoj zajednici Winnipega. Aktivan je tako u Nogometnom klubu Croatia.

"Bio sam 15 godina tajnik Folklornog društva Hrvatska zora. Ples je tad bio najbolji način za promociju hrvatstva u kanadskom društvu, puno pogodniji od primjerice političkih organizacija koje su bile vrlo ograničene u svom djelovanju", objašnjava Martin zašto se najviše angažirao u folklornom društvu iako, kako sam kaže, za ples ima dvije lijeve noge.

Potkraj 80-ih množe se znaci koji za Hrvatsku najavljuju sudbonosne promjene. Martin se dobro sjeća tih važnih dana. A sjeća se i dolaska Franje Tuđmana u Winnipeg te svog odlaska na 1. opći sabor HDZ-a u Zagrebu.

"Znali smo - to je povijesni događaj, ondje se mora biti".

Naš sugovornik priča o euforičnoj atmosferi u Lisinskom...

"Kad su američki Hrvati razvili hrvatske zastave, srce je htjelo iskočiti od sreće".

Sreću o hrvatskoj slobodi mute sve češće vijesti o srpskoj pobuni, sukobima, ratu... Cijela hrvatska zajednica Winnipega diže se na noge - iseljenici skupljaju novac, humanitarnu pomoć... Paulići su u prvim redovima.

Donacija ortopedskih pomagala

U siječnju 1992. Martin sudjeluje u dopremi terenca i ambulantnih kola nakrcanih humanitarnom pomoći za Hrvatsku.

Foto: Matica

"Tvrtki 'Otto Bach' iz Winnipega koja proizvodi ortopedski materijal, europski kupci otkazali su ugovor i velike količine robe više nije mogla plasirati. To smo Ivan Marinić i ja otkrili i u pregovorima smo uspjeli dobiti donaciju vrijednu oko četvrt milijuna kanadskih dolara! Kad je pomoć stigla u Zagreb, naši liječnici nisu mogli vjerovati svojim očima. Jedan mi je zadivljen rekao: 'Vi niste ni svjesni kolikim ratnim invalidima ćete olakšati život'".

Naš sugovornik nije bio samo dobar organizator, njegove osobine - informiranost, elokventnost, odlično znanje engleskog, srčanost, a uz to i snalažljivost, nametnule su ga kao pravu osobu koja će kanadske medije informirati o ratu u Hrvatskoj.

Tako postaje nesuđeni glasnogovornik cijele hrvatske zajednice i neumorno širi istinu o Domovinskom ratu, a time ruši predrasude, laži i poluistine koje su tada prevladavale u kanadskoj javnosti.

"Na jednoj kanadskoj multietničkoj manifestaciji, a bilo je to neposredno nakon pada Vukovara, naši mladi folkloraši su spontano na nošnje stavili crne trake u znak žalosti. Među organizatorima je nastala prava pomutnja - htjeli su prekinuti priredbu jer mi, tobože, politiziramo nastup. Tim povodom je čak CNN sa mnom razgovarao. Trebalo je dosta vještine da odbacim prigovore o politizaciji i da ih uvjerim kako mladi Hrvati imaju pravo žaliti za nevinim žrtvama u Hrvatskoj", ističe Martin i prisjeća se zanimljivosti s jednom fotografijom.

Naime, prigodom posjeta bojišnici kraj Komareva naišao je na neku čudnu, odbačenu napravu. Upitavši časnika o čemu se radi, dobio je odgovor da je riječ o ostacima kasetne bombe koju je nedavno bacio srbijanski zrakoplov.

"Pa to je zabranjeno oružje, molim vas slikajte me s tim", uzvratio je Martin.

Foto: Matica

Vrativši se u Kanadu, od bezbroj ponuđenih fotografija novinare je najviše zanimala upravo snimka bombe. Tako je ta fotografija i njegovo svjedočenje s hrvatskog ratišta objavljeno u kanadskom tisku, a javnost je bila informirana da se Srbija koristi zabranjenim oružjem prema međunarodnim konvencijama.

Važna uloga žena

Foto: Matica

"Posebno želim naglasiti neprocjenjivu ulogu naših supruga u angažmanu za hrvatsku stvar. Bez njihove bezrezervne potpore mi aktivni iseljenici ne bismo ništa mogli učiniti. Stoga je uloga žena podjednako važna, ali često neprimijećena", napominje Martin, nasmiješivši se svojoj supruzi.

I nakon svih tih burnih godina Paulići se s pravom odmaraju na hrvatskoj zemlji. No, zapravo nije tu riječ o klasičnom, već o vrlo aktivnom odmoru.

Treba vidjeti što je sve naš sugovornik vlastitim rukama iskrčio i pretvorio u travnjake. Ne čudi, jer puca od energije i zdravlja.

"Lijepo nam je ovdje. Lokacija je sjajna. Sve nam je blizu - i Zagreb, i more", priznaje Martin i napominje da njegovi kanadski prijatelji, kad vide ovaj posjed, ne shvaćaju kako ima volje vraćati se u Kanadu.

"Kada padne noć i kad zasvjetluca bezbroj zvijezda, legnem, pogledam u nebo i u sebi kažem - Bože, hvala ti za ovaj dar, za lijepu našu Hrvatsku! Blagoslovi sve koji se za nju žrtvovaše".

Hrvoje Salopek
Matica

>> Ostanite u Hrvatskoj! Kod kuće je ipak najljepše!

Komentara 44

FA
Fake
13:12 07.07.2016.

I po takvim ljudima iz dijaspore jugopartija pljuje iz dana u dan.Sasvim je jasno zašto ih crvena banda ne može smisliti.Gospodine Martine,svaka vam čast.

LA
lakočemo
12:45 07.07.2016.

jednog dana kada ova naša politika počne raditi za narod,da bit ćemo najbolja zemlja za zivot

TI
tiikru
11:40 07.07.2016.

svaka čast!!!!

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije