Kada je Tonči Baždarić 2013. u Arhivski sabirni centar Korčula-Lastovo donio mnoštvo prašnjavih negativa na staklu, spasivši ih iz korčulanskog otpada, o njihovu autoru Jakovu Peručiću znalo se malo. Tek se ponešto moglo iščitati iz tekstova Abdulaha Seferovića i Elsie Ivanchich Dunin.
S digitalizacijom negativa otkrili su se prizori grada Korčule, mnoštvo portreta sugrađana i talijanskih vojnika (1918. – 1920.), ali i panorame nepoznatog krajolika. Pokazalo se da je riječ o kadrovima čileanskog Punta Arenasa i Patagonije gdje je Peručić emigrirao krajem 19. stoljeća. Iako će se Peručić poslije vratiti u Korčulu, južnoameričke godine odredit će mu budućnost. Ne samo što su mu osigurale materijalnu sigurnost, već su mu podarile fotografsko znanje i vještinu.
Jakov Peručić rodio se 1870. u Korčuli. U tom gradu Peručići se spominju već u 17. stoljeću, a Jakovljevi preci nosili su i nadimak Bumbardun. Živjeli su od kamenoklesarstva, no s nedovoljnim prihodima. Nakon smrti oca Ivana ostat će dugovi i trošna kućica. Upravo je neimaština presudila da se Jakov početkom 1890-ih otisne u daleki i naoko negostoljubivi i hladni Punta Arenas. Došao je sa znanjem obiteljskog zanata, no čini se da je u novoj sredini klesao malo ili nimalo.
Peručić se najvjerojatnije zahvaljujući poznanstvima i potpori bogatih Korčulana u Punta Arenasu Natalia Foretića, Juana Jerichevica (njegova šogora?), Antuna Damjanovića i dr. snalazi i stječe kapital kojim otvara prodavaonicu. Njegovo ime javit će se u popisu vlasnika nekretnina i trgovina u Punta Arenasu 1896., a prema jednoj fotografiji očito je da se nalazila u aveniji Colón koja je vrvjela doseljenicima iz hrvatskih krajeva.
Doček čileanskog predsjednika
No, Peručić u Čileu nije bio samo trgovac. Fotografijom se ozbiljno bavi od posljednjih godina 19. stoljeća. Koristio je namjenski fotografski atelijer sa zenitnom rasvjetom i zavjesama za regulaciju rasvjete, no nije poznato je li i zarađivao kao fotograf. Snimao je na staklu većih formata i nitroceluloznoj podlozi, a sačuvano je oko 40 negativa s južnoameričkim prizorima. Nepoznato je kod koga je točno izučio fotografski zanat, no sigurno je da je to znanje stekao u Čileu.
Na najvećem broju Peručićevih negativa snimljeni su kadrovi Punta Arenasa. Prizor snježnoga gradića i smrznutog korita rijeke Las Minas 25. svibnja 1908. govori o tamošnjoj oštroj klimi, a pogled na mnoštvo ratnih brodova otkriva potentnu luku u usponu.
Peručić je trajno zabilježio društveni život na ulicama i u lokalima, ali i neke povijesne trenutke. Prizor slavoluka s natpisom "Montt" svjedoči svečanom dočeku čileanskog predsjednika 1906., dok onaj slavoluka u ulici "Roca" s natpisom "Abnegacion –Constantia - Disciplina 1889. – 1907." i rudarskim amblemima svjedoči o važnoj proslavi obljetnice privredne aktivnosti.
Moreška u Punta Arenasu 1900.
Snimka vožnje prepunog vlaka s limenom glazbom na željezničkoj pruzi u aveniji Colón objavljivana je u čileanskoj literaturi (Mateo Martinic), no s pogrešnom datacijom (1918.) i bez naznake autora. Ovaj događaj dogodio se na samom početku 20. stoljeća, a mogao bi svjedočiti prvoj vožnji lokomotive zvane "Loreto". Vjerojatno su se u Čileu sačuvali i drugi Peručićevi pozitivi, no pregledi povijesti čileanske fotografije prešućuju njegovo djelo. Peručić je snimio i niz fotografija u okolici, a snimao je i portrete. Jedan od njih je i studijski snimak polugole domorotkinje.
Neke od Peručićevih fotografija otkrivaju bogat društveni život iseljenika. Na jednoj od njih vidimo članove "Austrijskog društva" odjevene kao moreškante 1900. Sam fotograf izvodio je zahtjevnu ulogu Osmana. Da nije bila riječ o tek jednom nastupu svjedoči i napis u novinama "El Comercio" iz sljedeće godine. Izvedba moreške svjedoči o snažnim korčulanskim vezama, ali i visokoj razini njihove organiziranosti. Iako su se u to vrijeme već izdvojila posebna hrvatska društva, Peručić je ostao član društva austrijskog naziva. S obzirom na kasnije izjašnjavanje (Talijan), jasna je njegova rezerviranost prema nacionalnoj diferencijaciji među iseljenicima u Čileu.
Korčulanska zajednica
O aktivnosti korčulanske zajednice na jugu Čilea svjedoči još jedna Peručićeva fotografija. Na njoj su uz prizor nadgrobnog spomenika sunarodnjaku Antunu Damjanoviću navedena imena donatora: Jacob Perucich (fotograf), Juan Gierichevich, Natalio Foretich, Migel Fabris, Marino Giurgievich, Anjel Spanich, Marino Giorgevich, Migel Depolo, Esteban Depolo, Juan Purilo, Juan Pechar i dr.
Spomenuti Damjanović, Jeričević i posebno Foretić bili su istaknuti poduzetnici, graditelji i brodograditelji Punta Arenasa pa je utoliko bio i veći značaj nevelike korčulanske iseljeničke zajednice, ali i njihove mogućnosti.
Možda kao svjedočanstvo njegove trgovačke aktivnosti, izleta ili proputovanja na povratku za Korčulu, sačuvano je desetak Peručićevih snimki južne Argentine. U okrugu Güer Aike snimio je prelazak kočije i goveda preko rijeke Rio Gallegos (u blizini današnjeg mosta Güer Aike), farmu ovaca te novootvoreni hotel nazvan po okrugu. Zabilježio je i niz kadrova patagonske luke Puerto Madryn.
Na jednom od njih ovjekovječio je trenutak iščekivanja na postaji pred polazak vlaka i nepovjerljive poglede muškaraca u radnoj odjeći. Izdvajaju se i negativi s prizorom dužega lučkog mola sa željezničkom prugom, kao i grupe muškaraca (istraživača?) pred špiljama prvih velških doseljenika (Punta Cuevas) datiranog 1909. Moguće je da se tada Peručić i otisnuo iz ove luke za Europu.
Povratak u domovinu
Peručićeve fotografije svjedoče o njegovoj uklopljenosti u novu sredinu i snalaženju. No, tamošnja klima nije mu odgovarala. Ozbiljni zdravstveni problemi prisilili su ga na povratak.
Peručić je nakon dolaska u Korčulu živio od fotografije. Kao prvi fotograf u gradu izrađivao je portrete koji su danas prvorazredno svjedočanstvo vremena, a neki od njih su i izvrsna umjetnička djela. No, napuštanjem Korčule 1921. i odlaskom u Zadar (u kojem i umire 1952.), Peručić je praktički izbrisan iz kolektivne korčulanske memorije.
U valorizaciji njegova ukupnoga fotografskog djela izdvaja se važnost južnoameričke faze. Peručić u Čileu nije tek započeo, on se od nezreloga korčulanskog klesara razvio u vještog fotografa s iznimnim osjećajem za kompoziciju i slikovitost.
Njegove fotografije nisu značajne samo zbog dokumentarne vrijednosti, već je riječ o opusu s nizom izvrsnih fotografija koje će morati naći mjesto u pregledima čileanske, ali i argentinske fotografije. Nadamo se da će stoljeće poslije biti i novi most prekogranične suradnje s ciljem širenja spoznaja.
Tonko Barčot i Maro Grbić
