Lutajući po hridima ovoga dalekog novozelandskog bespuća, svjetlost mi ozrači dušu i srce jedino onda kada sam sa svojom obitelji ili pak kada lutam ovdašnjim knjižnicama i pustim oči i misao da plove golemim prostranstvima književnosti, piše Matica iz 1998. godine.
Držeći tako novelu "Croatia mine" u svojim rukama, prvo što mi je palo na pamet bilo je: "Mili Bože, tko li je ta osoba koja je napisala ovu knjigu?" Iznenađenje je bilo još veće kada sam na koricama ugledao ime pisca: Florida Vela, jer to prezime odaje da se ne radi o engleskom književniku, već o osobi hrvatskoga roda, a gospođa Florida Vela, Hrvatica iz Podgore, to i jest.
Pročitao sam knjigu koja me ponovno vrati u djetinjstvo te poželjeh poletjeti prema tome našem kršu, da ga iznova osjetim i dodirnem, da mu iznova dam kapi znoja sa svojega čela i budem do kraja života s njime.
Nazvah gospođu Floridu Velu i s druge strane me dočeka glas supruge, majke, bake, koja je opet na svome početku, spremna napisati još mnogo knjiga koje će sutra nekoga drugoga vratiti stazama djetinjstva, da po ovim hridima dalekog bespuća ne bude usamljen. Evo kako je tekao naš razgovor...
Gospođo Florida, kada i kako ste došli u Novi Zeland?
Stigla sam u svibnju 1952., tri mjeseca prije svog desetog rođendana. Moja mama i ja bile smo među prvim poslijeratnim iseljenicima koji su letjeli u Novi Zeland. Teška srca je majka ostavila dom, i svoje dijete istrgnula iz voljenih korijena. Ali vjerovala je da jedino udaljenost od režima i ljudi koji su joj zagorčali život može pružiti bolju budućnost njezinu djetetu.
Što Vas je ponukalo da napišete knjigu?
Najviše želja da prikažem istinu o svom ocu, a zatim da istaknem Hrvatsku i Hrvate. Iako nas ima mnogo u engleskom govornom području, nikada nisam pročitala nijednu novelu, nisam gledala nijedan film u kojem Hrvati imaju glavne uloge, niti sam pak čula o nama lijepe priče. Ako bi se što i pisalo o nama, komentar bi bio: "Onaj divlji Balkan". S druge strane, knjige, filmovi i TV serije o Englezima, Ircima, Židovima, Talijanima, pa i o mafiji, preplavili su tržište. Mnogi prijatelji i susjedi (Kiwi) pitali su me što se događa u ovom ratu, ponovno komentirajući: "Oni su svi isti tamo". Željela sam na neki lagan i zanimljiv način prikazati da nisu svi isti jer Novozelanđani nisu baš toliko upoznati s pojedinostima naše povijesti. Mislim da sam uspjela, a tome u prilog govori činjenica da su me nazivali i pisali pisma zahvaljujući lakoj "povijesnoj lekciji" koja se s užitkom čita.
O čemu govori Vaša knjiga?
Ja nazivam svoju knjigu "Modern Fairy Tale". Prvi dio dosta se pridržava stvarnosti, to je doba Drugog svjetskog rata u malom bikovskom selu. Priča govori o nasilju komunista, patnji naroda kojem je Novi Zeland bio kao nekakva čarobna kuma, dok je početak i prilagodba novodošlih Hrvata u Novi Zeland bio daleko od čarobnog. Drugi dio knjige govori o novom svijetu, novom dobu mira, slobode i demokracije, o velikom uspjehu Hrvata u inozemstvu koji su se u nekoliko naraštaja podigli od "gum diggersa" i najnižeg društvenog sloja, do profesionalnih, intelektualnih, poslovnih i sportskih vođa, čak i do Vlade. Spletena u romansi i ljubavi, analogija Virginije i Hrvatske, Tanie i Novog Zelanda, Antona Zurića i stare Jugoslavije. Veza s Talijanom, jer Italija jest pojam "style and fashion" diljem svijeta. Prikazujem Hrvatsku uz Italiju kao dio Mediterana, a ne Balkana. Suvremeni predmeti rasprave, humor, suze, nerazdvojive veze starog i novog svijeta, uzaludnost rata, samo su natuknice o kojima govori moja knjiga.
Kako je Vaša knjiga primljena ovdje među Hrvatima?
Bila je best seller u Aucklandu gdje živi najviše Hrvata. Osim toga, dobila je vrlo dobre kritike u časopisima i novinama diljem Novog Zelanda.
Vaša knjiga se čita i u Australiji?
Mislim da je iskustvo i prošlost Hrvata u Australiji slična nama u Novom Zelandu, te će čitatelji vidjeti da je knjiga zabavna i zanimljiva. Naći će lica i događaje s kojima će se moći poistovjetiti.
Svoju knjigu završavate riječima: "Croatia mine, you will cry no more!" Hrvatska više ne smije i neće plakati, zar ne?
Nikada, kažu, ne smiješ reći nikada, a ja to ipak kažem. Sada je naša Hrvatska ostvareni san svih Hrvata. U ovom posljednjem desetljeću pružila nam je zadovoljstvo, sreću i mogućnost da se vratimo u svoj stari dom.
Imate li želju nešto izdati na hrvatskom jeziku?
Želju da, ali nisam sigurna da bih mogla pravilno pisati hrvatski. U domovini sam završila samo četiri razreda osnovne škole, a u Novom Zelandu živim više od 45 godina. Možda bih imala hrabrosti prevesti svoju knjigu kada bi u Hrvatskoj bilo interesa za nju.
Goran Palada-Galeb, 1998.
Dakle, prevoditelji, izdavaci... Na posao!