Problem s mobitelima

Iz Melbournea došao na koncert u Zagreb pa ostao iznenađen ponašanjem publike

Vladimir Mark Jakopanetz
Foto: Privatni album
21.02.2017.
u 10:11

Uhvatio sam se kako od užasa više i ne slušam "Requiem". U mraku telefon i dalje svijetli. Mačka skrola aplikacije, valjda otvara Facebook, vuče gore-dolje, traži imal’ što nova, čita nekih pet minuta, meni promaknuo sopran i dva zbora

Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog. Nastupaju Wiener Concert-Verein i zbor HRT-a. Na repertoaru, između ostaloga, Mozartov "Requiem". Zato sam i kupio karte još u Melbourneu.

Ljudi još uvijek polako ulaze iako je već vrijeme da koncert započne. Svirači su na pozornici, izlazi dirigent, ali svjetla se ne gase, vrata se ne zatvaraju, redari na vratima mirno gledaju kako ljudi polako, živo gestikulirajući i glasno govoreći ulaze u dvoranu. 

Dirigent strpljivo čeka. Galama se ne stišava.

Propustili ste moju prvu priču? Nakon povratka u Hrvatsku, htio se baciti s četvrtog kata, no žena ga spriječila u naumu

Izgleda da su konačno ipak svi ušli jer redari polako zatvaraju vrata. Meni slijeva jedna gospođa stoji na kraju reda, glasno razgovara s prijateljima koji sjede u tom redu i glasno se smije dok prva violina stoji i uštimava orkestar. Očito zbog galame nisu to bili u stanju napraviti prije nego što se dirigent pojavio na bini. 

Dvorana je konačno dupkom puna. Desetak minuta prekrasnoga "Requiema". Ustaje Ivica Čikeš, bas, i počinje pjevati prvu ariju, a u tom trenutku pali se u mraku telefon.

Plavuša povlači programe po zaslonu i traži poruke. Nalazi ih, čita, piše odgovor, šalje...

Uhvatio sam se kako od užasa više i ne slušam "Requiem". U mraku telefon i dalje svijetli. Mačka skrola aplikacije, valjda otvara Facebook, vuče gore-dolje, traži imal’ što nova, čita nekih pet minuta, meni promaknuo sopran i dva zbora...

Ona konačno zatvara Facebook, skrola dalje, nije sigurna što bi još, ja čekam da je netko opomene, da zareži na nju, ali ništa. Čovjek do nje bulji s njom u telefon i onda ga konačno isključuju.

Za deset minuta svijetli telefon na lijevoj strani. Scenarij isti, osim što dama s lijeve strane ima i slušalice koje gura u uho i sluša, čini se, glazbeni broj. Za četiri minute ga zatvara. 

Pjeva zbor. Opet sam nešto propustio. Adrenalin mi kola krvožilnim sustavom i strahujem da ću završiti na Svetom duhu na hitnoj. Nije šala doći čak iz Melbournea na Mozartov "Requiem" i sad – vidi ovo.

Punih 15 minuta mira i tišine. Ja se konačno smirim, tlak mi se vrati na 160/110, počinjem pratiti "Requiem", a onda, pale se dva telefona daleko naprijed slijeva i zdesna.

Ustaje ponovno Ivica Čikeš i počinje pjevati jednu od najljepših arija. Ja se pretvaram u uho. Međutim, hoćeš vraže! 

Diže se gospođa u crnoj haljini, nekoliko redova ispred mene, malo udesno, pali kameru i na zaslonu vidim orkestar i zbor, ali ona hoće snimiti baš Čikeša. 

Kažiprstom i palcem pozorno razvlači sliku, dok joj konačno ne uđe cijeli Čikeš u zaslon telefona. Opali jednom, ali avaj, zaboravila blic. Stoji i traži gdje je blic... Prčka po zaslonu, uvježbanim pokretima prstiju opet razvlači sliku i pljus jednom, pljus dvaput i onda polako zadovoljno sjeda.

Čikeš sjeda, a ja ne čujem više glazbu. U skladu s "Requiemom", pretvaram se u vraga nasred pakla ognjena te mi stiže na račun ova s kamerom. 

Evo ti opet one prve, pali telefon i udri skrolat po programima iz čiste dosade. Ni sama ne zna što bi. Otvara poruke, gleda, vuče ih gore-dolje, očito ništa, gasi poruke, igra se programima još koju minutu i telefon se ipak gasi. 

Ja još uvijek vrag u paklu, ovaj put užarenim noktima kopam oči ovoj potonjoj i polako se pribirem, očekujem nekoga od redara da ih upozori, nekoga od onih koji sjede blizu njih da ih trknu, bilo što samo da zaustave ovo kriminalno skrnavljenje umjetnosti, glazbe, Mozartova "Requiema", ali nitko se očito ne uzbuđuje oko toga osim mene. Nisam li ja to slučajno u Saboru?

Kaže mi žena, moja žena, koju sam od jada tek sada pokraj sebe primijetio, a koja je unatoč mobilnim telefonima uspjela odslušati "Requiem", da je bio izveden prilično grubo, da je zbor bio ponešto neujednačen, da su se tenori derali, a ja si mislim, ako su pjevači dio tog istog naroda koji je sjedio pred njim u publici, onda su stvar još dobro odradili. 

>> Hrvatski iseljenik priznao: Zbog ovih 5 stvari bih se vratio u domovinu

Komentara 5

Avatar strazar
strazar
19:44 21.02.2017.

to su ti sve seljaci

PA
Pajdo
23:15 21.02.2017.

Balkan kultura

Avatar HajdukLika
HajdukLika
22:20 22.02.2017.

E, baš tako! Ti malograđani i ne osjete da im nedostaje trunak pristojnosti i dobrog ukusa. Odraz u Hrvatskoj dominantne sirove sredine.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije