Vlč. Josip Kasić dobro je još na početku svog rada s Hrvatima u Victoriji uočio problem s kojim bi se hrvatska zajednica u Australiji trebala uhvatiti u koštac, a to je problem očuvanja hrvatskog jezika u našim obiteljima, kako bi se Hrvati u ovoj dalekoj zemlji sačuvali za Hrvatsku.
Iako je vrlo brzo započeo s organiziranjem hrvatskih subotnjih škola, uočio je da to neće biti baš tako lagan posao kada pogleda strukturu hrvatskog stanovništva. O problemu očuvanja hrvatskoga jezika pisao je i Boris Škvorc u već ovdje navedenom članku, kao i o hrvatskim etničkim školama. On navodi da hrvatske škole u Australiji djeluju na tri razine, u osnovnim i srednjim etničkim školama te u okviru sveučilišne nastave. O Melbourneu govori da se nastava odvija pri katoličkim centrima u Sunshineu, Clifton Hillu i Springvaleu.
"Evo i nekoliko povijesnih podataka koji ukazuju na prisutnost hrvatskog jezika i borbu zajednice za njegovu opstojnost koja traje desetljećima. Prva osnovna škola hrvatskog jezika osnovana je 1961. godine u Geelongu, a ubrzo nakon toga i u Hrvatskom katoličkom centru Clifton Hill u Melbourneu".
Zamisao o hrvatskoj etničkoj školi potekla je isto tako od vlč. Josipa Kasića. Prisjećajući se vremena svog dolaska u Australiju piše: "Jedne nedjelje u crkvici sv. Marka, Lygon St. u Carltonu gledam mnoštvo. Sve sama mladost od 20 do 35 godina. Suze na oči. Sve mladi naraštaj, snaga, a u domovini ostali starci i starice, kad tko umre nema ga tko pokopati. Tu učvrstim svoje uvjerenje. Za te i s takvima moram raditi. Govore hrvatski, razumiju svećenika, a i on njih. Bori se za njih, za ono što je sigurno, sam sebi govorim. U tom razmišljanju gledam skupinu muške i ženske djece koju su roditelji poveli sa sobom u crkvu. Djeca su hrvatskih roditelja, govore međusobno samo engleski. Čija će kasnije biti, Bog zna! Još godinu-dvije sve će više poprimati engleski, neću ih moći razumjeti, a ni oni mene. Promatrao sam ih netremice. Roditelji vide i čuju kako govore, ali ni prstom maknuti. Kako će ih sačuvati za Hrvatsku?! Tu se udaram u glavu. Moraš se za tu mladost mučiti, raditi i živjeti, jer kako ih se odgoji, onakvi će biti – uostalom oni su živa hrvatska banka, živi kapital, naša budućnost. Za tu mladost treba raditi, živjeti, pa ako treba i umrijeti. To su djeca hrvatskih roditelja, dakle Hrvati, moraju postati i ostati Hrvati. Molim od župnika Littlea prostoriju za hrvatsku školu.
Dobivam i u kolovozu 1961. otvaram prvu subotnju hrvatsku školu, ne u Melbourneu, ne u Victoriji, nego prvu hrvatsku školu u Australiji. Početak u North Fitsroyu, gdje radi 1961./62., a početkom 1963. prelazimo u novokupljeni Hrvatski centar – Clifton Hill. Tu mi u jesen pomažu učiti djecu naše časne sestre. Nastavljamo normalnim radom do 1973. Tada sazivamo roditelje na sastanak, jer želimo reorganizirati školu i stvoriti nove škole u drugim predgrađima Melbournea. Svjesni da će djeca biti onakva kako ih mi odgojimo, bit će hrvatska ako ih odgojimo hrvatski. Na sastanak roditelja u crkvama Clifton Hill i Footscray dolazi više od tisuću roditelja. Vesele se roditelji reorganizaciji, proširenju škole.
U cliftonhillskoj školi predavat će prvi učitelji Joso, Nela Bujanović, Mato Šop, Ivica Bekavac i moja malenkost, a u školi u Footscrayu Ivo Ćorić, Helena Češek, ravnateljica škola, Nikola Džidžić i Luka Krajinović. Učitelji na svojoj sjednici odlučuju pozvati sve intelektualce i svećenike iz drugih država Australije i zastupnike hrvatskih društava, organizacija i institucija na seminar. Odlučeno, učinjeno! 27. siječnja 1974. Seminar za hrvatsku školu. Prisutne 32 osobe. Škole će početi početkom ožujka. Od roditelja će se tražiti: 1) redovito, točno i savjesno slati djecu; 2) da pomažu učiteljima svojim nadzorom nad djecom uče li zadano i pišu li domaće zadaće; i neka cijene idealizam učitelja koji besplatno uče djecu. Hrvatske škole u Melbourneu 1976. broje oko 800 djece i preko 300 u višim školama u kojima se uči hrvatski kao maturalni predmet.
Samih učitelja te godine bilo je 52, kako slijedi: Clifton Hill: Vlado Vitez, Janja Čikardić, Sulejman Sečić (dolazi iz Mordialoca), Zvonko Škrljac, Smiljan Kostić, Ljubomir Dević, Zdenka Dedić, Mirjana i Zdravko Rajić, Andrija Budiša, Ivica Bekavac, Nela Bujanović; Footscray: Helena Češek, Ivo Ćorić, Nada Vidmar, Milan Radoš, Nikola Džidžić, Luka Krajinović, Joško Topić, Ankica Valentić, Divna Durmanić, Franka Pripuzović, Ante Dragović, vlč. Većeslav Šupuk, Miro Heđeš; Springvale: Antun Nalis, Ivan Moharić, Ivan Begovac, Ante Šimić, Štef Bohnjec, Ivanka i Milan Vrkić; Broadmeadows: vlč. Josip Kasić, sestra Amalija, Đurđa Kocijanić, Tomislav Bošnjak, Zvonko Škrljac, Mara Karlić, Zdenka Dedić, Ivanko i Mirjana Rajić; St. Albans: Nada i Vesna Peko, Tomica Bošnjak, Ankica Mihaljinec, Luka Krajinović, Dora i Dalibor Šatalić, Josip Ćuk, Ante Šuto mlađi.
Za tako veliki broj đaka trebaju knjige. Školske knjige za djecu trebaju pisati vrsni pedagozi, profesori, a nije to lagano spustiti se na razinu djeteta, pisati da ono razumije. To je teško pogotovo za našu izbjegličku djecu. Nema im tko znanstveno pisati. No, mora! Svećenik te hrvatske katoličke crkve iz Clifton Hillea izdaje čitanke za četiri razreda: Početnicu, Radnu vježbanicu, dva izdanja Vjeronauka, Hrvatsku povijest i Hrvatski zemljopis. Tim knjigama služe se sve hrvatske škole Australije, Sydney, Adelaide, Cambera, Perth, Tasmanija. Naručuju ih iz Njemačke, Venezuele, Čilea, Kanade, SAD-a, Zelanda, po cijelom svijetu. U pisanju školskih knjiga pomogla mi je gđa Helena Češek, ravnateljica škole. Hvala joj! Nismo mislili samo na mlade – potrebe su tražile da učimo hrvatskom jeziku one u slučajevima miješanih ženidbi, muža ili ženu koji nisu Hrvati.
U tu svrhu bili su pri ruci g. Ivica Kokić i Helena Češek. Mnogo djece nije moglo pohađati hrvatske subotnje škole pa je gđa Češek 1980. otpočela pismenu hrvatsku školu. Slala je poštom zadaće, a djeca odgovarala i slala joj odgovore. Nije samo briga za djecu nego g. Antun Nalis i gđa H. Češek počinju usmenu i pismenu borbu s državom Victorija za javno priznanje hrvatskog jezika. Otvara se The Croatian Language Institute of Victoria. Glavni teret i brigu nosi na leđima Antun Nalis, i uspjeli su. Godine 1978. osniva se Vijeće roditelja koje će učiteljima biti desna ruka. U to Vijeće izabiru Martina Ćorića, Ceciliju Cili, Nori Kozok, Peru Protuđera, Milu Krznarić, Stanka Konjevića, Srećka Krstičevića, Dragu Rukavinu, Gizelu Kečanović, Lelu Horvat, Silvanu Kos, Ivana i Maru Karlić. U tim godinama je procvat Hrvatske škole. Godine 1978. dijeli se Melbourne u tri župe, a i škole – nastaje decentralizacija... Sve manji broj djece je, kako rekoh, od diobe 1978. na ovamo. Od tada vodim arhivu škola Clifton Hilla i Broadmeadowsa. Mislim da publika shvaća zašto tolika ljubav, briga i znoj za naše mlade".
Kasić je ovo pisao po sjećanju, pa se podaci u potpunosti ne podudaraju s akterima koji su tada radili u pojedinim školama, ali je ipak ovaj popis koristan zbog svih imena koja je naveo u ovoj pripremi za emisiju na radiju. Tako Ankica Mihalinac nije nikada radila u St. Albansu, nego u Broadmeadowsu, a u St. Albansu je 1975. radila učiteljica Vesna Mecanović uz učitelje Luku Krajinovića, Miru Heđeša i Joška Topića koji su kod Kasića navedeni kao učitelji u Footscrayu. Uz navedene učitelje treba spomenuti i ove koji su neko vrijeme radili u školi, ili još uvijek rade. To su: vlč. Stipe Gnječ, Dunja Obad (Springvale), Zdenka Filipi, Danka Bačić, Tanja Babić, Stjepan Turčić, Ivanka Jurić, Milena Buljak, Marijana Pokrivač, Štefica Majnarić, Dubravka Knežević, Ljerka Butorac, Đurđa Kocijanič, Ludmila Bezrodnik, Ivana Krišto, Glorija Jurešić.
Iz svega gore navedenog jasno se vidi da je temelje Hrvatskoj školi u Melbourneu udario hrvatski svećenik, konkretno Josip Kasić, i to u kolovozu 1961. u prostorijama škole St Brigid’s u North Fitzroyu, dakle samo četiri mjeseca nakon dolaska u Australiju. Tu je održavana škola sve dok nije uspostavljen Hrvatski katolički centar u Clifton Hillu. U školi su uz svećenika radili hrvatski prosvjetni oduševljenici kojima je želja bila da hrvatska djeca ne zaborave jezik, da poznaju svoju povijest, i zemljopis zemlje svojih otaca i djedova.
Kada su u Melbourne stigle časne sestre, one su radile u školi kroz sljedeće tri godine, a nakon njihova odlaska nastao je trogodišnji zastoj na ovom polju djelovanja. Međutim, kasnije će opet krenuti s radom, osnažena dodatnim učiteljskim kadrom. Kroz škole je prošlo preko pedeset učitelja i učiteljica. U početku rada škole korištene su najprije crkvene prostorije u kojima se ponekad odvijala u isto vrijeme nastava za dva razreda.
Kasnije je preuređen bivši samostan sestara u školske prostorije, a u Springvaleu je 1989. otvorena novoizgrađena školska zgrada koja je podignuta uz veliko zalaganje voditelja Centra vlč. Mate Križanca i požrtvovnim radom Hrvata ovog dijela grada. U St. Albansu i Footscrayu nastava je bila u katoličkim školama. Svi su učitelji radili besplatno i to s puno ljubavi i volje. Škola u njezinim začecima nije bila registrirana, a ni priznata od australskih prosvjetnih vlasti, pa tako nije primala ni financijsku potporu od države.
Nastava se održavala subotom od 9 do 13 sati, a nastavni plan sastojao se od hrvatskog jezika i vjeronauka u prva dva razreda, a u višim razredima od zemljopisa i povijesti. U školu su najprije dolazili učenici do šestog razreda, a kasnije su dodavana i ostala godišta. Od 1980. godine počela je i država davati svoje subvencije koje se koriste za uzdržavanje škola i za honorar učiteljima, tako da su time roditeljima i centrima olakšani troškovi uzdržavanja ovih škola. Hrvatska škola izdavala je od 1976. i svoj list pod nazivom "Hrvatske školske novine", koje je izdavao Središnji odbor hrvatskih škola Australije, a uredništvo i uprava ovih novina nalazili su se na adresi Hrvatskog katoličkog centra u Clifton Hillu. Hrvatska škola djeluje danas pod pokroviteljstvom australskog školskog sustava, registrirana je i priznata kao i svaka redovita australska škola. Radi se po nastavnom planu i programu ostalih škola pod nadzorom Education Departmenta.
Prosvjetni djelatnici redovno pohađaju sve seminare i stručno se usavršavaju te rade po najnovijim metodama. Uspostavljena je danas i dobra veza s Hrvatskom, što prije demokratskih promjena i uspostave samostalne hrvatske države 1990. godine nije bilo moguće. Iz Hrvatske redovito stižu časopisi i listovi Mak, Smib, Modra lasta, kao i najnovije knjige koje nastavnici ovdje prilagođavaju radu s djecom.
"Ruka Gospodnja bijaše nad njima" o 50 godina pastoralne skrbi među Hrvatima Melbournea, 2014.
Nije tu uopće problem engleski, nego je problem činjenica da se ljudi ne vraćaju u Hrvatsku. A ne vraćaju se iz istog razloga zbog koje ljudi odlaze iz Hrvatske. Država te dere na svakom koraku, uvjeti za poslovanje nikakvi, biti poduzetnik je nemoguća misija. Dodaj tome da nam zemljom drma kasta koja ne da svoje privilegije. A ljudi ogrezli u socijalizmu biraju one koji ih tove ideologijom, a čuvaju ekonomski status quo. Treba to pod hitno mijenjati pa će se iseljeni Hrvati vraćati. Kao što se Židovi sa svih kontinenata koji govore bezbroj jezika vraćaju i žive u Izraelu.