Prošla je i ta Amerika! Ta sanjana i razvikana Amerika! Samo putovanje bilo je jednako naporno koliko i uzbudljivo; toliko novih stvari smo vidjeli i doživjeli; od hodanja po golemim aerodromima, procesa ukrcavanja prtljage, razgledavanja nepoznatih gradova...
Golemi kulturni šok
Nakon dolaska u Ontario i Kaliforniju doživjeli smo, barem ja tako mislim, golemi kulturni šok. Ne samo turisti, već i ljudi koji sada tamo žive, zapravo su stranci svih mogućih rasa. Nismo ni stigli s aerodroma kući gdje smo spavali, a već mi se promet svidio! Amerikanci imaju jako dobro organiziran promet, primjer je free right turn koji vam omogućuje da na bilo kojem raskrižju (bez obzira na crveno svjetlo na semaforu) možete skrenuti desno ako nitko ne nailazi. Tu je i carpool lane na autocesti za sve koji u automobilu imaju dvoje ili više ljudi: imaju pravo uz nadoplatu koristiti brzi trak i neće upasti u gužvu.
Ono što sam naučio jest da su Amerikanci jako ponosni na svoju državu, na svoju vladu, ponajviše na svoju vojsku. Policiji vjeruju, vojsci se dive. Izrazito su militaristička zemlja. Na svakoj drugoj ili trećoj kući vidjet ćete ovješene zastave Sjedinjenih Američkih Država i dobit ćete odmah taj osjećaj jedinstva i sloge.
Sviđa mi se što su ulice, kao i autoceste, jako čiste. Postoji bezbroj komunalnih radnika koji se brinu o tome. Nećete naći komad smeća na pločniku, a u slučaju da bacite bilo što na javnu površinu, kazna je tisuću američkih dolara.
Osim prometa, jako mi se svidjela priroda. Iako je klima topla i suha, oštra također, imaju planine i šume kakve još nisam vidio. Plaže su divne, kao i ocean, iako je hladan i nepristupačan za kupanje.
Kako smo polako krenuli u tu američku kolotečinu obilaženja svih mogućih atrakcija koje pružaju gradovi; muzeja i restorana, spoznao sam da su Amerikanci zapravo iznenađujuće ljubazni i pristupačni ljudi, dobronamjerni prema strancima. Nema šanse da vas konobar neće obići najmanje pet puta i upitati kako ide, jeste li bili zadovoljni jelom, trebate li još što i pitati vas odakle ste ako shvate da ste stranac. Ljudi se općenito i objektivno čine zadovoljni svojim životima, spremni su pomoći što god ih pitate.
Na samome početku ove avanture naša američka mama vodila nas je u posjet Western University of Health Sciences u Pomoni gdje radi kao profesor patolog. Vodila nas je na predavanja na Veterinarskom fakultetu i upoznala nas s američkim sustavom obrazovanja. Drago mi je bilo vidjeti kako zdravo radno okruženje imaju studenti i kako je lagano raditi i učiti u takvoj okolini.
Topla klima i ljubazni ljudi
Uslijedilo je upoznavanje s doktorom Hrvojem Smodlakom iz Splita koji također radi na istom fakultetu kao anatom i histolog. On nas je sljedeći dan odveo u Los Angeles na brzu rutu Hollywooda, prošli smo filmski poznati Walk Of Fame diveći se svim pjevačkim i filmskim zvijezdama koje su dobile svoje mjesto na tom pločniku. Vidjeti uživo mjesta koja se obično prikazuju samo na filmovima poput Beverly Hillsa, sve te palme, skupocjene automobile, suludo skupe trgovine koje je lijepo samo gledati, bilo je iskustvo koje oduzima dah.
Dan nakon toga Suzana nas je odvela na prekrasnu Mountain Baldy (iliti Ćelava planina) gdje smo proveli večer razgovarajući uz vatru i priču. Hrvoje nas je uglavnom vodio po prirodi, čiji je i sam ljubitelj. Obožava i zna puno o stablima o kojima nas je ponešto naučio kada nas je vodio u malo planinsko mjestašce zvano Big Bear Lake. Tamo smo također vidjeli i granicu različitih ekosustava, na primjer šume i pustinje Mojave.
U sljedeća tri dana bili smo u posjetu zaručniku naše američke mame, Goranu. Divno ugošćeni obišli smo San Diego Zoo, Sea World i Safari Zoo Park.
Koliko sam uspio shvatiti iz priča, Amerikanci su radoholičari. Puno se radi, od ponedjeljka do petka samo ste na poslu. Preko vikenda se bježi iz grada na odmor u prirodu, s najbližima. Obično ćete vidjeti samo automobile koji uvijek negdje žure; pretpostavljam na posao. Ljudi u odijelima su posvuda, svatko obavlja svoj posao. Bez obzira na to, svi su jako pozitivni! Ljudi su nasmijani, lica su im sretna, imaju energiju koja je definitivno zarazna i ne možete ih gledati, a da i vi ne pokupite tu energiju.
Las Vegas je priča za sebe
Grad svjetla, svega blještavog i zabavnog, pokazali su nam Zoran i Lucija Sova, predivan i ljubazan bračni par s kojima smo se kvalitetno nasmijali i napričali. Glazba, pozornice posvuda, kao i kasina, hoteli na svakih pet metara. Svi se zabavljaju plešući ili kockajući, gledajući ili sudjelujući. Lijepo mjesto s bezbroj atrakcija. Zatim je slijedilo gostovanje kod Frane i Edite Jerković u San Pedru.
Njih nam je također bila čast upoznati s obzirom na to da su nas ljudi predivno ugostili u svom domu, kuhali za nas i pružili nam krov nad glavom na dva dana. Frano nas je vozio posvuda i pokazao cijeli grad, njihovu veliku luku i Downtown Santa Monice. Edita nas je vodila u srednju školu gdje radi, gdje smo upoznali i sprijateljili se s djecom koja su nas provela kroz školu. Iz prve ruke doznali smo kako je to biti srednjoškolac u Americi.
Došao je polako i taj predzadnji dan kada su nas preuzele Maya Bristow i njezina kći Emily. Dan smo proveli u obilasku Los Angelesa i Venice Beacha, najpoznatije američke plaže uopće. Plaža je bila predivan doživljaj upravo zbog goleme količine ljudi koja je tamo koncentrirana. Od onih koji sjede u restoranima, koji uživaju u kafićima, sunčaju se na suncu, skejtaju i rolaju radeći pri tome trikove, trgovaca koji prodaju magnete i suvenire do onih koji su umjetnici s pijeskom i rade razne oblike poput hobotnica. Tu je došao i kraj našem putovanju o kojem svi sanjaju.
Ovim putem želio bih još jednom osobno zahvaliti apsolutno svakoj osobi iz Zaklade "Hrvatska za djecu" koja je barem i najmanjim djelićem svog rada pridonijela ostvarenju ovog projekta. Zahvaljujem i Hrvoju Smodlaki, Editi i Frani Jerković, Luciji i Zoranu Sovi, Mayi i Emily Bristow.
Najviše sam ipak zahvalan našoj američkoj mami, profesorici Suzani Tkalčić. Ženi koja je na dva tjedna postala majka, imala energije i vukla za sve troje odjednom, brinula se o nama, radila i više nego što se, vjerujem, trebalo i očekivalo. Hranila nas, vodila nas gdje smo poželjeli. Prilagodila nam se. Naslušala se naših priča, kako životnih tako i onih smiješnih. Bila nam je i ostala prijateljica. Ispunila nam je svaki mogući trenutak u Americi aktivnostima, srećom i osmijehom.
Još uvijek sam pod dojmom jer ne samo da je Amerika ispunila moja očekivanja nego je Suzana potpuno nadišla sva moja najviša očekivanja kao osoba koja nas "udomljava" na dva tjedna. Očekivao sam ženu koja zbog razlike u godinama možda neće najbolje "baratati" djecom koja nisu njezina, ali sam se na svoju najveću sreću i zadovoljstvo prevario.
Bilo je ovo, što se kaže, life changing iskustvo. Putovanje koje ću svakako pamtiti svakoga dana svog života i o kojem ću, naravno, pričati svima koje susretnem na svome putu.
Fran Bukulin
