Nakon šezdesetih godina prošloga stoljeća naši iseljenici, razvedeni i u čvrstim bračnim vezama, odlazili su u razna njemačka sela i gradove. U iseljeništvu su sklapali nova prijateljstva, a neki od njih i brakove.
Slično je to bilo kod moje supruge i mene... Upoznali smo se 1968. godine. Supruga Brigita rodom je iz Moslavine, po zanimanju je medicinska sestra. U ono vrijeme radila je u velikoj bolnici "Katharinenhospital" u Stuttgartu. Njezino zanimanje jamčilo joj je siguran i dosta dobro plaćen posao.
Ipak, sve nas, bez obzira u kako različitim uvjetima živjeli i kakve osobne interese imali, vezala je čvrsta iseljenička nit, kao i nostalgija tipična za sve strance u prvim godinama njihova života u tuđini.
Toliko toga nam je bilo zajedničko bez obzira koliko smo bili različiti kao osobe. Sve to odredilo je i neka zajednička odredišta naših putova, mjesta sastajanja... Nisu bili potrebni prethodni dogovori, znalo se u unaprijed gdje naći svoje istomišljenike, sunarodnjake i braću po sudbinskim značajkama.
Naše stalno sastajalište tih prvih godina u Stuttgartu bio je kafić Kod tete Ivanke. Dolazile su tamo i Hrvatice, dakako, pa su se stvorila prva poznanstva, prve simpatije, od kojih su neke prešle u ljubav pa i trajno zajedništvo za cijeli život.
S današnjega stajališta ponašanje mladih bilo je vrlo neobično, pomalo i smiješno kada je riječ o dodvoravanju. Jedna od takvih, za mene sudbonosnih situacija, odigrala se na tom mjestu tako što mi je školski prijatelj, Ivica Grubić također iz Rečice, na kutiju cigareta napisao da djevojke koje su sjedile za susjednim stolom pozovem k nama.
Budući da sam i ja želio takav kontakt, a djevojke su nešto i primijetile sumnjajući da govorimo nešto o njima, tu pisanu poruku odlučio sam proslijediti dalje. Kutiju cigareta s porukom jednostavno sam bacio na djevojački stol i tako je došlo do prvog kontakta između moje buduće supruge Brigite i mene. Na njezin rođendan 30. svibnja 1968. posjetio sam ju prvi put. Sljedeće godine u općini Stuttgart Feuerbach sklopili smo brak. I od tada do danas ostali smo zajedno, što znači da slavimo sretnu obljetnicu 50 godina zajedničkog braka. Da, ponovio bih isto...
Većina naših hrvatskih iseljenika u ono vrijeme nakon 60 godina prošlog stolječa.Živjeli su odvojenim životom.Radi čega su se mnoge obitelji rastajale.Sve je to išlo tako negdje do onih 70 godina za koje volimo i dan danas reći da su bilele zlatne.Tada su bračni parovi iz inozemstva povlačili jedni druge za sobom.Za razliku od današnjice.Kada iz Hrvatske odlaze uz pojedince i cijele obitelji.